Pogrdan govor i nasilje nad LGBTI mladima u školama

Gotovo trećina učenika/ica u školama u Hrvatskoj počini ovu vrstu nasilja nad svojim vršnjacima (Hodžić i Bijelić, 2012.). Diskriminacija i nasilje u školama imaju različite oblike: od međuvršnjačkog verbalnog i fizičkog maltretiranja, vrijeđanja ili ponižavanja LGBTIQ učenika/ica, do perpetuiranja predrasuda u nastavnom programu i odbijanju pristupa informacijama o seksualnosti i seksualnom zdravlju.

Učestali oblik nasilja u školama je pogrdan govor i govor mržnje, koji se ponekad zanemaruje ili ne shvaća dovoljno ozbiljno, a ostavlja negativne posljedice na samopouzdanje mladih i njihovu sliku o sebi. Također, sve češće se pogrdan govor doživljava i u online okruženju pa tada govorimo o cyber nasilju. Cyber nasilje mnogo je teže otkriti te dovodi to toga da su LGBTI mladi izloženi nasilju ne samo u školama, već i nakon nastave, u svojim domovima. Čest primjer nasilja na društvenim mrežama je primjerice situacija gdje se LGBTIQ učeniku/ici prijeti da će se javno otkriti njegov/njezin identitet, a ponekad se prijetnji dodaje i ucjenjivanje učenika/ica nekom „protuuslugom“ koja će spriječiti da se otkrivanje ne dogodi.

Mnogi se mladi često nalaze u situacijama gdje ih se naziva pogrdnim nazivima, te se namjerno šire glasine o njihovoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu. Postoje brojni termini koji se odnose na LGBTI osobe, a iza kojih stoji mržnja, neznanje, podrugivanje, nerazumijevanje. Pogrdni nazivi poput peder, pederko, pederčina, lezbača, homić, tranzić, topli brat koriste se kako bi se LGBTI osobe prikazale poremećenima ili bolesnima. U školama se nerijetko mogu čuti uvrede poput Kakva ti je to pederasta torbica? Što si lezba pa si se ošišala na kratko? Ne grlite se tu ko’ pederi! Za pedere kao što si ti ovdje nema mjesta! i mnoge druge, koje imaju negativan utjecaj na LGBTI mlade. Ovakvi diskriminatorni termini nanose uvredu i bol te izazivaju osjećaj manje vrijednosti kod osobe koja trpi nasilje.

Svakodnevno suočavanje s izrugivanjem, uvredama i prijetnjama dovodi do osjećaja izoliranosti, depresije, napuštanja školovanja, pa čak i samoubojstva. LGBTI mladi često se ne mogu obratiti za pomoć roditeljima zbog straha da će naići na neprihvaćanje, osudu i nerazumijevanje. Ukoliko se zlostavljana mlada osoba odluči potražiti pomoć i podršku u školi, ponekad nastavno i stručno osoblje, zbog manjka edukacije i vlastitih homo/bi/transfobičnih stavova, također ne reagira adekvatno. Upoznate smo s primjerom gdje je jedan gej učenik trpio kontinuirano nasilje svojih vršnjaka zbog svoje seksualne orijentacije, a posebno je bilo pojačano nakon što se outao (otvoreno rekao da je gej). Stručna djelatnica škole kojoj se obratio za pomoć, dodatno ga je diskriminirala tvrdeći da je „prerano da bude homoseksualac“, a ravnatelj je pokušao zataškati cijelu situaciju.

Nasilje, pogrdan govor i govor mržnje obično ostaju neprijavljeni upravo zbog straha učenika/ica od homofobne reakcije osobe kojoj se obraćaju za pomoć. U hrvatskom sustavu obrazovanja ne postoji sustav primjerene psihosocijalne podrške za LGBTI mlade. Stručno osoblje nije dovoljno educirano o homo/bi/transfobičnom nasilju, a nerijetko i sami/e imaju predrasude prema LGBTI osobama što im otežava pružanje primjerene podrške. Nedostatak sveobuhvatnog pristupa po pitanju suzbijanja homo/bi/transfobije u sustavu obrazovanja naglašavan je od strane LGBTIQ organizacija, pravobraniteljskih institucija i međunarodnih institucija tijekom godina, no jasne strategije djelovanja u cilju rješavanja ovog problema od strane državnih institucija još uvijek nema.

Odrastanje općenito predstavlja vrlo osjetljiv životni period za sve mlade osobe. Uz uobičajene izazove odrastanja, LGBTI mladi se u školskom okruženju suočavaju s neprihvaćanjem, diskriminacijom i nasiljem. Škole ovdje imaju važnu ulogu u stvaranju društva u kojem će sve osobe jedne druge tretirati s poštovanjem. Kako bi škole što uspješnije rješavale problem pogrdnog govora i nasilja nad LGBTI mladima, potrebno je da znaju prepoznati takvo nasilje, rade na njegovoj prevenciji i imaju efikasan sustav djelovanja kada se ono događa u školama (Smjernice za suzbijanje homofobije i transfobije te vršnjačkog nasilja na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta u školama, LORI, 2016.). One će to u potpunosti moći tek kad se na nacionalnom nivou primjene sveobuhvatne strategije za suzbijanje homo/bi/transfobičnog nasilja u školama te unaprijede nacionalni programi i školske politike u svrhu osiguravanja prava na obrazovanje bez diskriminacije na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identieta i izražavanja.