Za razgovor nam je potreban razlog, za šutnju nije.
– Pierre Nicole
Gdje god se okrenuli stalno čujemo kako netko nešto priča, glasovi žamore na svakom uglu. Tišina je nešto što ne postoji. Bilo da pričaju oni oko nas ili mi sami sa sobom, na glas ili u sebi, čini se da cijeli svijet po cijeli dan komunicira. A opet, ne bi se reklo da se razumijemo nešto posebno. S obzirom koliko komuniciramo ne bi trebalo biti svađa, nerazumijevanja, sukoba i na kraju krajeva ne bi trebalo biti ratova.
U isto vrijeme, danas, dok komuniciramo riječima, pokretnim slikama, fotografijama, pokretima tijela, itd. sve je više agencija i trenera koji nude edukaciju o komunikaciji – od osobne do poslovne, a još više institucija, poduzeća i organizacija koje traže ovakve radionice. Tko god ima nekoliko tisuća kuna za dati može organizirati ovakvu radionicu svojim zaposlenicima, volonterima, itd.
Nije li to nelogičnost? Sada, ili postoji potreba da se naučimo komunicirati što bolje u ovom svijetu koji se hrani komunikacijom, razmjenom informacija i svime što se događa kada dvije ili više osoba razgovara, na koji god način. Ili, iako komuniciramo stalno možda ne znamo komunicirati i sva ta interakcija nam je kontraproduktivna, pa da bi spriječili sve sukobe do kojih dolazi radi lošeg komuniciranja. I nadam se da ako se radi o ovom drugom slučaju, da su te radionice brze, a ne nešto što traje godinama. Jer, muka me hvata kada pomislim na svakodnevnu komunikaciju – glasovi, papiri, elektronske poruke koje putuju svijetom i koliko je tu mogućnosti za lošu komunikaciju, koliko sukoba nastaje, i vidimo svi koliko ratova ima na ovoj predivnoj planeti. Tečajevi komunikacije bi trebali biti besplatni i neprestano vođeni. Jer brzinom kojom se mi krećemo ukoliko to ne naučimo samljet ćemo Zemlju i ostati će samo mašine na pepelu usred svemira.
Nije stvar u izboru riječi i poruka samo. Stvar je i u tome da svatko prvo misli na svoj interes, na to da on ili ona djeluje pametno i popularno i sve što to nosi, a tek onda razmišlja o samoj poruci koju prenosi, o taktu koji bi pri tome trebala najvjerojatnije imati. Možemo samo po vijestima vidjeti s koliko takta se prenose vijesti i vrši komunikacija kada prvo govore o plesu, pa o nesreći u kojoj je 40 mrtvih, pa onda o karnevalu. Nekako mislim da to i ne bi smjelo tako izgledati. Ljudi funkcioniraju u svakoj komunikaciji kao da su doma na svom kauču sa svojom obitelji. Šef tretira zaposlenike i zaposlenice kao svoju dječicu, očitava im bukvice i očekuje od njih da se ponašaju na jedan način dok on radi na sasvim drugi način.
U poslu je često situacija takva, osobe najčešće vide greške drugih, a ne i svoje, prečesto optužuju druge za svašta, ali pri tome ne vide da i sami rade to za što optužuju druge. Izgleda da tko prvi ukaže prstom na nekoga izvlači sebe, jer je informacija tamo vani, zna se za tog drugoga i ta tema postaje odmah suvišna.
Komunikacija nam je vođena poremećajem u koncentraciji. Tema nas drži maksimum 10 minuta i eto nas na drugoj, ukoliko se priča o onome što je kolegica radila bolje da ja odmah kažem što sa ja radila, pa makar i ne bilo slično s njenim iskustvom, ali eto, priča se. Priča se. Razgovaramo. Prenosimo zvuk. Žamor svuda. Komuniciramo.
No, da li stvarno komuniciramo?!
Arina