Zaredalo je nekoliko dana kiše, magle, južine. Za moju je mamu to opsadno stanje. Deprimira ju, a još više na neki neobjašnjivi način straši. Ne voli izlaziti po kiši. Prati prognozu kao svojevrsni meteojunky i zabrinuto priopćava ukućanima: „Od srijede će padati…Znači, sutra idem u veliku kupovinu da imamo sve što nam treba!“ Možda ima saznanja o otrovnoj kiselosti nadolazećih oblaka, pomislila sam i ovaj put. Smijem se. Ja volim kišu. Zapravo, svejedno mi je kakva je situacija atmosfere. Već odavno ne vidim smisao u riječima „dobro ili loše vrijeme.“ Takvo je, kakvo je, ne bi trebalo suštinski dirati nikoga. Ipak, nešto se promijenilo. Nazvao me prijatelj. Kako si, pita. Ma ok, malo truleži u kičmi, očito vlažina, a i ne vježbam dovoljno u zadnje vrijeme, znam. Pa ga priupitam kako njegov „Visković“. Tako od milja nazivamo njegovu zdravstvenu situaciju koja uglavnom reagira na promjenu vremena (prema Smiljanu Viskoviću, meteorologu na Radio Rijeci). Izreferira mi potom svoje stanje. Puni zdravstveni bilten i izvješće iz bolnice, da, da, oboje se smijemo. Sve je to od zuba (vremena). Prisjećamo se i jednog intervjua s Josipom Lisac kada je, odgovarajući na pitanje koje je za nju bilo najbolje razdoblje života, kazala kako je za nju uvijek najbolje vrijeme ovo upravo sada, ovo u kojem trenutno živi. No, stvarno, kada se pak to dogodilo? Ljudi koji su upola mlađi od nas već su punoljetni. Ups, da nismo pupoljci, to znamo, ali nismo više ni u cvijetu mladosti!
Ova mi situacija odvlači pogled unazad. Ne uvlači u lamentiranje o godinama, nego u blagu analizu. Nedavno je prošla 2012., pa i taj 21.12. Razmišljate li o tijeku svog života, o utiscima i o nasljeđu svojih iskustava? Vjerujem da ste sigurno preko nekoliko puta pomislili kako biste, s ovim spoznajama, možda i drugačije postupili tada, negdje prije, u prošlosti. Zanima me ovdje koliko zapravo imamo izbora u svom životu. I kako se ti izbori stvaraju. Ne nužno KAKO vršimo izbor, nego kako se uopće stvara PONUDA opcija.
Krenimo od početka. Poznata je maksima američke Deklaracije neovisnosti još iz davne 1776. godine: „Freedom to life, liberty and pursuit of happiness.“ Potraga za srećom, da. Vrlo ćemo često čuti u svom svakodnevnom životu izjave dobronamjernika kako nemaju ništa protiv nas jer, po njima, „svatko ima pravo izabrati kako će živjeti.“ Jesmo li mi zaista birali biti pripadnikom LGBTIQ zajednice? Probudili se jednog dana i rekli, ok, od sada ću biti to? Čitali neki časopis, gledali neki film, pratili neku „bože-sačuvaj-razvratnu-povorku-ponosa“ ili bili zavedeni „agresivnim reklamiranjem“ LGBTIQ zajednice? Možda su tu „najsumnjiviji“ ovi B. Jer, kao, oni imaju izbor, zar ne? To je i definicija biseksualnosti, privlačnost prema oba spola. Stoga, ako je netko B trenutno u romantičnom odnosu s osobom istog spola, hej, pa taj je to izabrao! Mogao se skrasiti s osobom suprotnog spola i imati „uobičajenu“ obitelj i „normalan“ većini lagodno prihvatljiv život. Logično, zar ne? Hm. Zar se ljubav može izabrati?
Dobro, pustimo sada to KADA smo izabrali postati to što jesmo. (Možda u nekoj pauzi između dvije reinkarnacije, ako vjerujete u to?) Jeste li se ikada pitali ZAŠTO ste to što jeste? Ne tjeram vas da razmatrate teorije i spoznaje biološkog- i/ili sociološkog-uvjetovanja seksualne i rodne identifikacije. Mislim na dublji razlog, na smisao te činjenice da ste pripadnik LGBTIQ zajednice. Da, u redu, to zahtijeva nekoliko koraka unazad. Prvo, ovakvo pitanje podrazumijeva da vjerujemo da uopće postoji dublji smisao naše egzistencije kao ljudskih bića. No, ne moramo biti ni religiozni, ni moderno duhovno „vudreni“, niti skloni filozofskim promišljanju „bitka svijeta i svemira“ da si ga ipak, bar jednom u životu, ne postavimo. Koji je smisao toga, čemu to služi u vašem životu? Drugo, čak i ako ga doživljavamo besmislenim, takvo nas pitanje vodi u očitiju nepoznanicu: zašto smo to što jesmo u karakternom smislu? Ljudi – kakvi jesmo. Nemojte mi sada reći da je to stvar gena i odgoja, jer svi znamo priču o jednojajčanim blizancima koji su, usprkos nekoj posebnoj međusobnoj povezanosti, nedvojbeno dvije posve različite osobe. U redu, onda ćemo dodati i životna iskustva koja skupljamo tijekom vremena i koja nas čine onakvima kakvi jesmo. Znači, iskustveno doživljavamo i to nas obilježava, čak i mijenja? Odnosno, mi biramo što ćemo s tim iskustvima. A-ha, evo nas na pitanju izbora! Mi biramo smisao kojeg za nas imaju naša iskustva. Ali zašto biramo da ono što nam se događa, ono što proživljavamo i doživljavamo, tumačimo na ovaj ili onaj način? Zato što imamo određene preferencije (volimo tu boju, tu hranu, taj stil odijevanja, tu glazbu, to i to nas interesira itd, itsl.) i skupljamo znanja. Savršeno jasno, zašto tupim po tome, pomišljate?! Mislim da ste propustili zagledati još dublje.
Vratimo se na situacije iz vaše prošlosti za koje ste kasnije pomislili da ste mogli drugačije i da biste sada drugačije. Jeste li stvarno tada imali izbora? Pa naravno, reći ćete, samo smo tada izabrali ono što nam se, uzevši u obzir sve obzire koje dolaze u obzir, činilo najboljim! S ovom pameću…eh! Dakle, imali ste izbor ograničen tadašnjim vašim okvirima. Vrijeme koje je proteklo proširilo je vaše okvire i sada imate više opcija. No, što je učinilo vrijeme koje je proteklo? Dalo vam uvid u posljedicu koja vam se ne sviđa pa biste sada, da se možete vratiti, radije drugačije izabrali? Sada znate više pa vidite i neku novu opciju koja vam tada nije bila poznata? … Stanimo sada ovdje! Sve što sada znamo, znamo samo zato što smo ranije bili to što smo bili i napravili to što smo napravili, izabrali to što smo izabrali. Kako smo onda mogli izabrati bilo što drugačije od onoga što smo izabrali tada? Kad nas drugi gledaju, od članova obitelji preko bliskih prijatelja do poznanika, dakle kad nas gleda bilo koja druga osoba izvana, za nju naši postupci nesumnjivo predstavljaju izbore.
No, da li mi sami stvarno imamo izbor? Mi sami. Naravno da imamo slobodnu volju i naravno da promišljamo, razmatramo, važemo. No, ne bismo li, da se stvarno vratimo unazad, uvijek i ponovo izabrali postupiti isto? Mi sami, bez nekih novih utjecaja i okolnosti koje nisu bile prisutne u trenutku kada smo birali prvi put? U redu, s vremenom ćemo birati drugačije jer smo vidjeli kamo nas ovakav izbor vodi. Da, AKO BUDEMO MOGLI! Ako govorimo o dubokim osobnim izborima, o tijeku procesa odlučivanja, o motivaciji…nećemo li zapravo uvijek, ma kakve bile činjenice, „izabrati“ isto ponašanje, „izabrati“ istu reakciju, „izabrati“ iste emocije? Čime ne želim reći da nemamo izbora ili da promjene nisu moguće. No, je li jedina doista vrijedna promjena u procesu biranja i jedina promjena koja nam uistinu širi okvire, jedina koja nam stvarno daje NOVE opcije, samo promjena u stanju svijesti? Stanje svijesti manje ovisi o zbroju naših znanja, a mnogo više o spremnosti da zakoračimo u nepoznato. Osluškujemo svoje srce. Utišamo dosadašnje reakcije i istražujemo nepoznato. Iznutra.
Moja mama i dalje paničari na kišu. Naravno da tu nema nikakvog racionalnog utemeljenja. Uzrok njenog ponašanja puno je dublji. Inherentni strah od manjka kontrole, da vas ne davim s detaljima. Nikada nije šetala po kiši, bez zaštite, bezbrižno osjećajući kako se voda sliva po licu, kako si potpuno mokar i kako je to u redu. Ona će uvijek i ponovo izabrati sigurnu i poznatu opciju. Kontrolu.
Ako naš život, vrijeme koje protječe i iskustva koja prolazimo imaju neki smisao, nije li on upravo u tome, da se proširimo, otkrijemo nove opcije koje stvaraju nova iskustva i u konačnici postanemo bolja verzija sebe? A ako je tome tako, onda i činjenica da smo baš pripadnici LGBTIQ populacije ima određeni dublji smisao u spektru naših iskustava. Vrijeme je da, ako već niste, pronađete taj smisao u svom životu.
Sanja