Ovdje je trebalo pisati nešto drugo. Druga verzija ove uvodne kolumne bila je drugačija od ove, treće, koju čitate. Igrala sam se neoprezno, daleka i sigurna, s potencijalno opasnim stvarima. Nesvjesna da ekran mog laptopa nije kraj lanca prenošenja ideja, da će to zaista netko čitati. Netko koga ne poznajem i netko tko ne poznaje mene. Neka stvarna, postojeća osoba. I da riječi nisu igra. Da su riječi opasne i važne. Kako kaže Branko Miljković, jedan divan i drag pjesnik »ubi me prejaka reč«. Riječi povrjeđuju i riječi miluju. Riječima se može povrijediti. Riječima je volim. I zato neka uvodna kolumna bude pitanje meni, a ne lgbtiq osobama kojima sam slično pitanje prvotno namijenila – kako se možeš zalagati za nešto što ne nudiš drugima?
Pa hajdemo se pokušati zajedno zapitati, pokrenuti, zahtijevati otvaranje i razumijevanje ali i nuditi otvaranje i razumijevanje. U sličnoj smo poziciji.
Dobivam poruku s uputama za pisanje ove tzv. kolumne (tzv. samo zato što kolumna zvuči preozbiljno). Poruka kaže: »piši o bilo čemu vezano za lgbtiq«. Uzevši istovremeno u obzir da je sve vezano za lgbtiq, da me lgbtiq pronađe i zaskoči kada ga najmanje očekujem i uzevši u obzir to, da u nekom idealnom društvu, u kojem bi vladala neka prava i nepostojeća jednakost ne bi trebalo biti lgbtiq tema, kao što ne bi trebalo biti ni npr. ženskih tema. U tom društvu kojeg nema a kojem bi trebali težiti sve bi to trebalo biti tek dio društva i svijeta u kojem živimo svi mi zajedno. Zbog svega toga a i zbog mog pogleda od polu izvana (ili četvrt izvana, nije ni bitno, doći ćemo već do toga) očekujte možda ne tako striktno žene – seksualnost – lgbtiq teme. Uostalom, piše se više zbog sebe a manje zbog drugih. Samim time ova kolumna će biti korisnija meni nego vama.
Da raščistimo – lovim se ovdje u jednoj nezgodnoj situaciji. Uvijek se zalažem za pospremanje pred svojim vratima a nisam baš sasvim sigurna koja su u ovoj priči moja vrata. No, pošto je divna lgbtiq kovanica toliko mnogoslovna, mogu se, ako sam baš od volje, smjestiti u jedno od slova. Dakle, želim reći da ne želim kritizirati nešto čemu ne pripadam i pogotovo nešto o čemu ne znam dovoljno, mislim da to nije pošteno s jedne strane. No, uvijek prisutno, s druge strane, opet spašava situaciju i opravdava me pred samom sobom. S druge strane, pošto dakle na neki neutvrđeni i neutvrdivi način pripadam i pošto mi je, prije svega, stalo, moje dileme prestaju i mogu nastaviti s pisanjem.
Dilema, koju sam dijelom riješila, očito već samim time što ipak pišem, je bila vezana i uz pisanje kolumne uopće. Ne zanosim se time da je lori.hr baš »The Economist«, ali smatram da netko tko piše kolumnu o nečemu što je važno treba imati određenu težinu. Imam problem s težinom. Imam problem s kompetentnošću. Imam problem sa svime što mi znači. Više je razloga. Trudim se biti kombatitivnija.
Dakle, imam li ja pravo pisati ovo i ovdje? Pretpostavit ću da imam, drukčije se ne mogu izvući iz te zamke, i preuzeti odgovornost za ovih par virtualnih kvadratnih centimetara. Hvala na njima. To je početak osvajanja prostora. Centimetar po centimetar. To je početak preuzimanja odgovornosti. Nadajmo se. Rečeno je, besramno overused rečenica, da ako građanima uzmemo odgovornost dobijemo neodgovorne građane. Trudim se ne biti neodgovorna građanka. I ne radi se, draga A, o ulaženju u politiku. Ne radi se o tome samo iz jednog razloga. Mi već svi jesmo u politici. I kad mislimo da nismo, i kad ne želimo biti, i kad ne znamo o njoj ništa. Mi jesmo u politici. Samo što se politika percipira elitistički a te iste elite podgrijavaju takvo shvaćanje politike. Populizam, tako često napadan pristup, je u osnovi samo suprotnost elitizmu, pobuna protiv profesionalizacije politike. Milan Bandić je kazao, davno ili nedavno, nije ni važno, da građani participiraju u vlasti na dan izbora. Time za njega priča završava. To ga čini skoro dijametralno suprotnim Segolene Royal, sada već bivšoj kandidatkinji Socijalističke stranke na nedavno minulim predsjedničkim izborima u Francuskoj. Participativna demokracija, bila je njena mantra kroz 18 mjeseci gerilske nekampanje i službene kampanje. Tisuću puta nažalost, kako kaže Slobodan Šnajder u Novom Listu, izbore je dobio desničar Sarkozy. Za njega nema participativne demokracije, iako je i sam populist ali populist druge sorte.
Participacija je zalaganje, trud, razmišljanje, mišljenje, pisanje, dijalog, slušanje, kompromis… Participacija su udruge, mediji, organizacije, peticije, kampanje, tribine, paktovi… A ljudima se ne da. Lakše je samo izaći na izbore te jedne nedjelje, zaokružiti nekoga (ili nikoga) i žaliti se poslije. Ne glasati ili glasati desno i čuditi se poslije. Ne može tako. Preuzmimo odgovornost. Mi smo politika jer je sve politika. Mi imamo prava i obaveze zahtijevati prava i obaveze. Participacija zahtjeva odgovornost. Odgovornost – ozbiljna riječ s početka teksta. Odgovornost donosi prava, i obratno.
Uskoro, još par mjeseci pa će i naši izbori. Izbor nije ne znam kakav, roba je natrula i iz druge ruke, dosadna i prilično zaprljana prošlim iskustvima. Ali ipak…. To je minimum zalaganja koje svaka osoba treba poduzeti. Pa makar glasali tek protiv nekog. Jer i glasanje protiv neke opcije se broji. Ili za nekog, ako se pojavi netko vrijedan glasa za. Iako u Hrvatskoj neće još neko vrijeme biti nikoga tko će tako divno i jednostavno na pitanje recimo, primjera radi »Hoćete li legalizirati gej brakove i posvajanje djece?« odgovoriti samo »Da.«
K.Z.