Bilo mi je pet godina. Zadnji dan vrtića prije ljetnih praznika. Prilazi mi moj najbolji prijatelj Branko, s kojim sam se penjala na drveće i provlačila kroz cijevi, i pita me želim li mu biti cura.
…………………………………..
Kada sam imala 6 godina krenula sam u školu i odmah odlučila imati svoj harem iz 1001 noći. Harem se sastojao od najljepših cura iz mog razreda, 1.A – njih tri – Sare, Petre i Ivane. Nisam ih o tome obavijestila, već sam se šepurila okolo u njihovoj blizini ponašajući se kao neki sultan.
U drugom razredu počinila sam svoju prvu ljubavnu pogrešku. Protekli su mjeseci pažljivog planiranja prije nego što me Marijana pozvala igrati se u njenom dvorištu. Izgledala je poput vile ili princeze s malim ovalnim blijedim licem punim pjegica i dugom valovitom kestenastom kosom (moja kosa bila je kratka jer sam se tako često valjala u blatu da ništa drugo nije imalo smisla prema riječima mog tate). Ne sjećam se više da li sam je tijekom igre pokušala poljubiti ili sam je milovala po nekom dijelu tijela, ali njena mama nas je vidjela i ja više nisam smjela dolaziti.
Uslijedio je niz ljubavnih zgoda i nezgoda koje su u epizodnim ulogama imale Helenu –profesionalnu 12-godišnju manekenku koja je živjela na mom ulazu; Ninu – koja mi je jednomčupala kosu jer se dečko koji se njoj sviđao bio zainteresirao za mene te koja mi je uvijeknabrajala stvari koje žena mora činiti kako bi se svidjela muškarcima; jednu djevojčicu s kojomsam se uputila u cjelodnevnu avanturu odlaska do svjetionika; te jednu zavodljivu Beograđanku s kojom sam hodala ruku pod ruku na rivi.
…………………………………..
11 mi je godina i ležim na podu do Veronikinih nogu i pedala klavira. Ona svira, a ja uživam. I tako skoro svako popodne nakon škole. Veronika je visoka, vitka, i zeleno-oka. Zna pjevati i crtati. Ukratko, sve što ja nisam. Na jedan kratki period sve se u mom životu posložilo. Rona i ja, skakale smo s ljuljački, ostavljale si tajne poruke u hidrantima u zgradama, igrale se detektiva i špijuna. Uvijek smo visile zajedno nakon škole i dopisivale se kad smo bile na praznicima. Rona je bila jedna od onih prirodno povučenih i mudrih djevojčica koja bi dobro promislila prije nego što bi nešto izjavila. Ja bih vrlo često štošta provalila. Tijekom tih zajedničkih popodneva promatrale bi naša tijela koja su se mijenjala zbog puberteta i komentirale te smiješne promjene. Nekad bi se poljubile. Neobavezno i radoznalo. Nikad nismo pričale o dečkima. Ja sam ponekad bila posesivna, ali i nevjerna – ova ili ona djevojčica bila bi me nakratko privukla, tražila bih njeno odobravanje i prihvaćanje. Ipak, zahvaljujući Roni shvatila sam što je to drugačije u meni i pogledala par definicija u Klaiću.
…………………………………..
Ne znam kako sam toga dana objasnila Branku da je divan, drag i lijep dječak, ali da ja jednostavno nisam tip cure koja bi imala dečka. Znam samo da je to bila moja namjera. Ponekad smo se sretali u školi i pozdravljali, ali ovdje ta priča završava.
Ana Lena Stipančić