Bila je srijeda. Ušao sam u sobu i prepoznala me. Tvrdoglavo je mahala rukama, a oči su joj bile mutne. Držao sam je za ledeni dlan u kojem se smežurao sav život koji je čuvala. Pred prozorima se zelenila livada. Smirivala je valove. Pomislio sam kako ne bi bilo loše da sada ode, ovako, okružena tratinčicama. Nisam znao što me traži, pa sam joj sve dodavao. Riječi su se miješale i ona kao da se ljutila na sebe što je ne mogu razumjeti. Ne znam je li primijetila da je ovoga puta ne nasmijavam i podbadam.
Hitna je došla po nju i odvela je k sebi. Hitna ju je držala, a ja sam čekao. Hitna je nazvala s lijepim vijestima. Hitna nije nazvala kada je došla ružna vijest. Bakina je kćer bila pred ulazom u bolnicu kada sam je nazvao. Bila je našminkana jer su rekli da je baki bolje.
Svi su se parali oko šćućurenog tijela. Ja nisam dolazio. Birao sam majicu i birao hlače. Kuhao sam kavu i brijao se. Voljela je vidjeti me obrijanog. Počešljanog. Nakon toga sam slagao knjige, usisavao. Skupljao sam nepotrebne stvari po hodnicima, jer ako gosti dođu, ne trebaju vidjeti nepotrebne stvari po hodnicima. Ponavljao sam si što radim jer je koncentracija postala poput perca. Radio sam sve, samo da ne radim ništa. Pomislio sam, sada i ti znaš sve, više od toga da sam dobro i da jedem. Više od toga kako mi je na poslu. Više od toga što se planiram preseliti. Iseliti. Znaš i zašto.
Bakinoj je kćeri bilo neugodno što je bila našminkana. Brinulo ju je, što ako dođu gosti, hoće li imati dovoljno sokova? Mene je brinulo, što ako na trenutak zastanem i počnem razmišljati? Svi smo tražili što manje prostorije da u njima šutimo. Vrata smo zatvarali tiho i polako. Buka elektroničkih uređaja postala je ugodnom. Tišina je plašila, gušila je težinom. Bilo bi sebično biti tužan.
Bila je srijeda. A onda više nije bilo bitno.
Vanja Kovač