Buđenje

Subota je, 7h ujutro. Još važnije, subota NAKON duuuugooog i veselog noćnog petka… Vruće je, otvoren je prozor. I evo ga! Točno kao i svakog dana, radnog ili neradnog, crkveno zvono. Zvoni dvije minute i 13 sekundi. Da, štopala sam! U nedjelju je još gore: zvoni u 7, pa u 7 i 30, zatim u 9, 10:30 i 12h, a popodne još dva-tri puta… Da se odmah razumijemo, nismo u malom primorskom mjestu gdje toranj tradicionalno odbrojava protek vremena. Nije u pitanju šarm povijesnog nasljeđa, niti kulturna atrakcija. Čak se ni ne radi o posebnom svetištu ili posebnom blagdanu; to je obična, lokalna, četvrtska crkva i običan vikend.

Pitate se zašto me to toliko živcira? Žalim za vremenom kada sam takva zvona mogla doživjeti kao samo još jedan (čak i drag!) ton u kakofoniji zvukova bivstvovanja s drugim ljudima. Danas čujem samo temelji motiv: poziv majke Crkve na “duhovni objed”. “Objed” iz “kuhinje” Rimokatoličke crkve (RKC). Čujem samo do iritantnosti pojačane basove: “Do-đi k na-ma! Do-đi sa-da! Sve il’ niš-ta! Do-đi, do-đi!” Žalim za danima djetinjstva i vjeronauka kada mi roditelji nisu mogli objasniti zašto je bolje ne spominjati u školi da nas nekoliko provodimo subotnja jutra na smokvi u popovom vrtu, čitamo stripove iz MAKa i sričemo slova s onih “rezanaca” koji završavaju riječima: “Molimo te!” Danas se jedva natjeram pojaviti na krštenju djeteta moje najbolje prijateljice.

Zvonili su dovoljno glasno i dovoljno dugo pa sam otvorila oči. Probudila se. Osjećam gnušanje i ljutnju.

LGBTIQ osobe imaju sasvim očite razloge da se ne slažu sa službenim crkvenim učenjima. No, činjenica da sam lezbijka apsolutno ne utječe na moju percepciju i stajališta u odnosu na RKC. Ma koliko negativno usmjerena prema homoseksualnosti, nesumnjivo je da je to tek neznatan djelić ukupnog djelovanja RKC koje u očima prosječno razboritog čovjeka zaslužuje zabrinutost, dvojbu, ponekad čak i osudu. Ne želim duljiti o tretmanu žena, o novim tehnikama utvrđivanja spolne orijentacije prilikom regrutiranja svećenika, čak ni o činjenici da se u ratom opustošenim područjima ovih prostora često prvo obnavljaju crkvene građevine, a tek poslije škole, bolnice, sudovi,…. Ne treba ništa dodati ni najnovijoj izjavi Benedikta XVI.-tog da je ipak dozvoljena upotreba kondoma osobama koje imaju HIV (aleluja!), a nisu se zarazile svojom krivnjom (evo kvake!) već, recimo, rođenjem ili transfuzijom.

Predlažem da se samo ukratko podsjetimo početaka. Kršćanstvo je tijekom prvih stoljeća svojeg postojanja očekivalo skori kraj svijeta – dies irae, a zadaća je Crkve bila da se očuva i pripremi za kraj. Budući da tako protumačeno Kraljevsko nebesko nije nastupilo, Crkva je zaključila kako je od samog Krista utemeljena te kako na zemlji mora ostvariti Božju vladavinu, tj. ostvariti moć koja bi bila veća od moći bilo koje svjetovne države. Osim vjerskim poslova, sve se više – od početka, doba Rimskog carstva nadalje – upletala u političke borbe za moć, svjetovne poslove, gomilala silne posjede, započinjala i podržavala ratove i krvoprolića, živjela u raskoši. G. Staguhn u svojoj «Povijesti svjetskih religija» analizirajući sedam najraširenijih religija svijeta navodi i ovo: ‘U Isusovo ime, čije kraljevstvo nije bilo od ovog svijeta, kako je i sam propovijedao, Crkva je uspostavila veliku svjetsku tiraniju.’ Ne treba se profesionalno baviti komparativnom teologijom; dovoljno je zaviriti u svoja školska znanja iz povijesti i doći do vrlo sličnog zaključka. Ulaganjem većeg truda i proučavanjem kako biblijskih tekstova, tako i detaljnije povijesti RKC, spoznaja je sve jasnija: radi se o okoštaloj društvenoj organizaciji u apstraktnome sličnoj starom židovskom klerikalizmu protiv čijeg nauka i prakse je Isus, «osnivač» današnje RKC, učio.

Ništa novo, reći ćete, svaka vjerska organizacija, svaka crkva se nužno tijekom vremena «razvija», udaljava od prvotnog nauka, prilagođava logici strukture i hijerarhije, logici moći i vladanju. Uglavnom točno. Od kuda onda ranije izražena ljutnja i gađenje prema nečemu što je u prirodi takve organizacije? Tri su razloga za to. Prvo, manje bitno, ali realno, radi se o crkvi koju najbolje poznajem, kojoj formalno i dalje pripadam. Upravo zato, njene mane su mi najbolje poznate i vidljive. Drugo i mnogo ozbiljnije, radi se o crkvi koja uporno i isključivo naglašava svoju ekskluzivnost, svoju superiornost, svoju jedinstvenost, svoju nenadmašnu i nedostižnu ispravnost. Nevjerojatna netolerantnost i taština nespojiva s duhovnim osnovama na kojima je navodno izgrađena. I treće, radi se o daleko najutjecajnijoj i najmoćnijoj vjerskoj organizaciji. Upravo zato i daleko najodgovornijoj koja svojim primjerom može postići mnogo. Istina, ima karitativno-humanitarne djelatnosti i istina, ima ljude poput, recimo, vlč. Sudca. Ali, ogroman broj humanitaraca u svijetu djeluje bez obzira na pripadnost pojedinoj crkvi, dok vlč. Sudac cijelo vrijeme pleše na niti izbacivanja iz matice RKC. Ona ga samo sputava; ne doprinosi njegovoj biti.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Na sljedećem popisu stanovništva više se neću deklarirati kao rimokatolik. Nema nikakvog razloga da doprinosim postotku stanovništva koji se koristi prilikom opisivanja tradicionalnih osobina i vrijednosti naše države.

I da, sutra je utorak. Jedan od onih dana kada odvoze smeće. To znači 7h – crkveno zvono; 7 i 15 do 7 i 30h – lupanje kantama. Nažalost, jednako naporni zvukovi…

Nema odmora dok traje (duhovna i materijalna) obnova!!!

Sanja