Gledajući dječje glave kako se naginju nad crteže koji su tek počeli poprimati oblik, Ana je razmišljala o Marini i njezinoj želji da i one postanu roditelji jednog ovakvog malog stvorenja. Voljela je djecu (da nije, ne bi nikad postala učiteljica), ali nikad nije htjela – barem je tako mislila – imati vlastito.
Ali sad se, s Marinom, to promijenilo.
Zapravo…
„Učiteljice, molim vas dođite vidjeti mog klauna“, začulo se iz predzadnjeg reda. Ustala je i pošla vidjeti što je Sara, uvijek najbrža, uvijek najbolja, ovaj put izvukla iz svoje mašte i stavila na papir.
Možda jedna ovakva curica, poput Sare, samo s Marininim očima… S papira ju je gledao klaun u odijelu duginih boja, narančaste kose i nezaobilaznog crvenog nosa.
„Bravo, Sara. Možda mu sad možeš dodati i koji balon ili nacrtati djecu oko njega, ili što već želiš“, rekla je i pogladila djevojčicu po glavi.
Da, možda bi mogle. Iako – teško joj je to i pomisliti, ali mora – iako to zapravo ne bi bilo njihovo dijete; ne biološki, ne genetski. One dvije ne mogu zajedno začeti novi život. Eto, usudila se pomisliti.
Sjetila se trenutka kad je prvi put spoznala tu neumoljivu životnu činjenicu. Na prvoj se godini studija bila ludo zaljubila u kolegicu, toliko da je sanjarila o zajedničkom životu s njom. A onda je shvatila da zajednički život ne uključuje i zajedničku djecu, barem ne u tom smislu.
Je li to bio trenutak u kojem je prestala željeti djecu? Ili je zaista nikad nije ni…
„Učiteljice, i ja sam gotov“, rekao je Mateo na drugoj strani učionice. Krenula je prema njemu razmišljajući što bi bilo kad bi im se rodio dječak. Nije znala bi li je njegov spol samo podsjećao na uljeza u njihovom životu koji bi bio potreban da njih dvije postanu roditelji. Da osnuju obitelj.
„Odlično, Mateo“, rekla je, gledajući u klaunove oči, koje su joj se – podrugljivo, činilo joj se – smiješile, kao da nacrtani klaun zna o čemu ona razmišlja. Odmahnula je glavom. „Možda možeš obojiti šator u neke šarene boje, da ne bude bijel,“ rekla je dječaku, koji ju je gledao, misleći valjda da joj se crtež ne sviđa. „Super ti je klaun,“ ohrabrila ga je i dijete se osmjehnulo.
Ma, možda i ne bi bilo loše imati sina. Osjetila je nekakvu hrabrost, snagu i želju da se s problemom uhvati ukoštac. No tada su sva djeca već pomalo dovršavala svoje radove, pa im se u potpunosti morala posvetiti. Zatim je nastala graja jer je zvonilo za kraj sata – za kraj dana, zapravo – pa im je pomagala spremiti stvari u torbe.
Na dvorištu ih je čuvala dok roditelji nisu došli po njih i nije imala vremena razmišljati o tome kojeg je spola onaj drugi roditelj koji je ostao kod kuće ili na poslu.
A kad je ispratila i zadnjeg đaka, ostala je sama sa svojim mislima, pribojavajući se trenutka kada će ući u kuću i susresti se s Marininim pogledom, u kojem će vidjeti pitanje je li – konačno – donijela odluku.
Sandra Antulov