Kastavski župnik, velečasni (kako to gordo zvuči) Franjo Jurčević, imao je potrebu na svom blogu (http://zupnik.blog.hr) osvrnuti se na događaje u Beogradu 10. listopada 2010., u kojima je u divljanju navijačkih, neonacističkih i sličnih skupina ozlijeđeno oko 150 osoba, većinom policajaca, uhićeno preko 200 izgrednika te počinjena materijalna šteta od više od milijun eura, a do kojih je došlo u povodu održavanja beogradske parade ponosa (prve nakon devet dugih godina).
Taj vrli svećenik sasvim je jasno i nedvosmisleno izrazio podršku onima koji su tog dana uništavali automobile i izloge, maltretirali prolaznike, uništili mobilni mamograf u trenutku u kojem su se odvijali pregledi, kamenjem i molotovljevim koktelima napadali policiju, paralizirali grad i uvrijedili njegove stanovnike. On je izrazio divljenje spram njihovog divljanja jer u njegovom uskogrudnom svijetu cilj opravdava sredstvo – a cilj je, naravno, svet: obračun s, kako sam kaže, “moralnim nakazama i psihopatima”.
Svećenik crkve koja bi trebala biti utemeljena na miru, toleranciji i nenasilju ne samo da odobrava vandalski čin onih koji, primjerice, smatraju da je demoliranje trgovine i krađa robe iz nje primjeren način izražavanja negativnog stava prema homoseksualnosti, već i – ističući ono što se dogodilo u Beogradu kao primjer – poziva Zagrepčane protivnike gej prajda na linč “kada ovi bolesnici okupiraju javne puteve i javne površine”. A za one kojima riječi nisu dovoljna motivacija prilaže i snimku nereda, kako bi zagrebački “normalni” znali kako se obući i ponašati na taj dan.
I, nažalost, nije usamljen u tome. Razni “župnikovi prijatelji” na njegovom blogu ostavljaju komentare u kojima ga brane i objašnjavaju što je on zapravo htio reći te ističu kako njegov omanji tekst ne odiše mržnjom i nije poziv na fizički obračun; i on je sam u kasnijem napisu i prilogu televizijske emisije Hrvatska uživo pokušao ublažiti i objasniti prvotnu izjavu. No, je li zaista potrebno objašnjenje i naknadno tumačenje ovih riječi: “jedino mi je žao što je toliko policajaca nastradali [sic!]: po mome policija se je trebala povući i dozvoliti normalnima da sa tim bolesnicima malo prodiskutiraju”? Misli li zaista itko da bi navedeni “normalni” diskutirali s navedenim “bolesnima”? Tȁ da se ovi prvi znaju služiti riječima, ne bi se služili šakama (kamenjem, molotovljevim koktelima, iščupanim prometnim znakovima i sličnim priručnim ili pak unaprijed pripremljenim oružjem). Osim toga, treba li zaista neonaciste pitati što misle o ljudskim pravima?!
Vjerojatniji je scenarij da bi se dogodilo krvoproliće gore od onoga u istom gradu prije devet godina, kad se policija zaista povukla i dozvolila, da se poslužimo popovim izrazom, “diskusiju”.
Još se jedno pitanje ovdje nameće: ako ni sam župnik nije vješt s riječima (pa se nije najbolje izrazio), nije li odabrao krivi poziv? Umjesto posla u kojem se uglavnom barata riječima, mogao je odabrati neki fizički: možda bi bio vještiji u držanju pneumatske bušilice ili radu u rudniku. No, to je pitanje kojim se treba baviti njegova matična organizacija, koja se nije baš proslavila rješavanjem problema unutar svojih redova. Ovo je još jedan takav slučaj.
Nadbiskupijino nemušto ograđivanje od njegovih mrzilačkih riječi (kako on ne izražava stavove Crkve, već svoje osobno mišljenje i to čini na svom privatnom blogu) uspješno potkopava sama internetska adresa dotičnog bloga (jednostavnog naziva: zupnik.blog.hr), svećenikovo potpisivanje svojih uradaka s “Franjo Jurčević, župnik”, kao i obveza nošenja svećeničkog odijela (pa tako i u navedenom televizijskom prilogu). Kad je osoba odjevena u službenu odoru i/ili u potpisu navodi svoju funkciju ili zanimanje, nema govora o iskazivanju privatnog mišljenja. Sličan slučaj je kada u neku emisiju bude pozvan Vladimir Gruden kao psihijatar pa onda iznosi svoje “privatne” negativne stavove o istospolnoj orijentaciji.
Obojica svoja vlastita mišljenja ne mogu iznositi u službenoj funkciji (rekli bi Amerikanci: not on company time), već u privatnom okruženju, na večeri s prijateljima ili u krugu svoje (svjetovne ili crkvene) obitelji. Čim u javnost istupaju sa svojom funkcijom/zanimanjem, ostavljaju dojam stručnih osoba (Gruden kao uvažen i priznat psihijatar, Jurčević kao crkveni moralni autoritet) koje izražavaju mišljenje organizacije/struke kojoj pripadaju. A kad pritom još ističu kako samo iznose ono što privatno, u svoja četiri zida, misle, to onda čak nije usporedivo ni s vukom u janjećoj koži, već s vukom u vučjoj koži koji viče: ja sam malo slatko bezopasno janje, beeeeee!
U ovom slučaju, Katolička crkva je, htjela-ne htjela, barem indirektno uključena i trebala bi se dobro zapitati prima li prave ljude u službu (te u vezi s tim nešto konkretno i poduzeti) ili pak konačno otvoreno priznati (aktivistički rečeno, izaći iz ormara) svoje homofobne i mizantropske – a nadasve i mizogine ¬– sklonosti, pa da svi skupa (i vjernici, i ateisti, i agnostici, i pripadnici drugih vjera, rasa, spolova, nacionalnosti, orijentacija i čega sve ne) konačno znamo na čemu smo.
Modesty