Poezija
Vaši radovi:
ME, MYSELF AND I
One more time.
Every word smashed with excuses.
Bones filled with guilt.
Myself disperses through the holes of the bottom.
Intrudes deeper, deeper, steemer…
Into the ground.
Intrudes through sensual,
Through enlightened flows of my shell.
Swallows little ball-shaped red-coloured shits
That I left behind the last time we were here.
Me, myself and I.
Darkness.Oh, but yes.
Oh, but of course.
Sharp thin ray of light
Touches the eyeballs.
Once.
Just once.
Breaks through.
Warm.
Spontaneous.
Sincere.
Emerges.
Stretches.
And disperses.
In your deep down world.
Only once a day.
Only once.
Waiting for.
Then,
It leaves Me again.
Myself disperses through the holes of the bottom.
Again.
I pray to be awaked.
Placing little signs all around.
I hope to be shaken.
In a bliss. By hurt.
But,
My scream imprisoned in my face.
The face of Me still glued to the bottom.
Moment of silence.
False breathing.
Myself adjusting.
Again.
Searching my proper face
For the place
And all the needs.
Wishes and fears.
Again
To satisfy.
To erase.
To hide.
Waiting.
To rip the face of the bottom.
Dive into it.
Then emerge back to the sun.
Back to us.
Me, myself and I.
Not only once a day. But for-ever.
Waiting.
To collect my pieces.
To collect our bones.
While the laughter finds a way through my nose.
Jana
DVI I NEKE
bit ce to dvi tisuće i neke
ja ću biti mlada a ti još mlađa
sve ce početi kao “zajebancija”
ubrzo će mreža satkana od ljubavi
i strasti pasti na nas
Amor nas je uhvatio
utrpao na vagon
i počela je luda vožnja
podzemnim i nadzemnim svjetovima
negdje u svoj toj brzini
ispali smo s kolosijeka
mreža se razderala
zaklopila sam oči
stisnula zube,
držala te objema rukama
dok sam žmirila, ti si vidjela izlaz
odgurnula me i pobjegla
s vremenom naći ću i ja izlaz
ruke ce mi biti jače
oči uvijek otvorene
stupat ću prema naprijed
samo nitko neće primijetiti da moje sjene nema
(ona se tamo bori s vjetrenjačama)
bez naslova
Zanimljivosti s boljeg pogona,
zrak uvijek dobro ide,
riječi opasno šire svoje iskrivljene jezike,
sunce nam smeta u tom pustom mraku,
riječi nas spajaju kao opasan spoj u laboratoriju,
možemo nestati na tom pustom suncu,
nekada i postati, riječ je boja 🙂
Fallen bird
A broken wing I thought it would be
a too small branch under my feet
layers of snow, so deep
the sky, blue and high
nowhere a creature in sight
nor a breathe or a sound
I followed the echoes
voices hard to track
Tried to sing, unspoken
extract what is there
Shadows that I walked by
a heart’s scream
a fall from illusion
love gave me the push
a dive from cliffs above
into her eyes, cold, warm, changing
a sudden attack of Nordic winds
To put a kiss on her forehead
dress her in a hug, feed by a smile
Not the wings …
apropo
Mrljica - kuglica
Okvir ogledala.
Kapnut ću te,
Da se razliješ.
U malenu mrljicu,
U nju smjestit ću
Kuglicu malenu,
Kuglicu sreće.
U okviru.
Okviru ogledala.
Proviri malo,
Pogledaj se.
To si ti.
Mrljica-kuglica.
Kuglica-mrljica.
Samo to i ništa više.
Pazi da se ogledalo ne raspe.
Sedam godina nesreće.
Smjestit ću te u okvir,
Okvir ogledala.
Rasprsni ogledalo.
Pogledaj iza,
Izvan. Van.
Virni dublje.
U se.
Smjesti se gdje želiš.
Budi.
ŠŠŠŠšššššŠŠŠŠŠšššššš
razlivši se u pješčanu dinu,
prekrasnu, nježno, valovitu.
Što stopala ti umiva toplinom.
Pa zvonko dotaknuh nebo,
svileno i prpošno,
nebo boje purpura,
u čijem bljesku budiš se ti.
Srele smo se tamo,
na komadiću vate,
u punini mekoće,
nebeske istine.
Ruka u ruci,
bez napetosti,
bez žudnje i čežnje.
Ispile malo,
samo gutljaj,
po gutljaj,
da ostane za kasnije.
Podijelile gutljaj,
samo jedan,
po jedan,
da ne izgubimo nijedan.
Srele smo se,
zapjevala si,
otpjevala sam.
U beskraj.
U beskraj.
Volim.
Jana
VOLI ME KO PEDERA
Voli me ko pedera
il me nemoj voljeti
Takva mi je ljubav bez ljubavi neznatna
Voli sve ono u meni
to me čini takvom kakvom me voli u cjelini
li me nemoj voljeti
Takva mi je ljubav bez ljubavi neznatna
Voli sve u meni
i pogledaj me cijelu
Ne uzimaj samo što ti se svidi
Ja nisam grijeh
da me se odriče
Voli me ko pedera
Ne voli me samo kao svoju ženu Lijepu ženu
Voli me i kao ženu što voli i žene
Čudne su riječi svijeta
a odavno govorili su svi
da Ljubav ne bira
ne dijeli
i ne sudi
A moje srce
srce žene
ne smije nju ženu da voli ?
Voli me ko pedera
A ne samo kao ženu svoju ili kćer
Voli me ko ženu svoju koja i žene voli
Ma, zar je bitan spol, dušo?
Jel tebi brane da me javno voliš?
Jesi li siguran da znaš što je ljubav
kada bira koga voljeti će
sve mi se čini
uvjetno
Ma, zar je bitan spol, dušo?
Kada blista samo Ljubav i hrani ovaj svijet?
Duboko u sebi
znam da zna
pa molim te potrudi se
da i ko pedera voli me …
TO SUSAN
Sips of my coffee.
remind me of you.
Every morning is the same.
Past is forever away.
So hollow my world is.
Wish they could bring you back.
Back to my world,
so empty without you.
Rain drops don\’t hurt anymore.
Only soften my skin,and bare my soul.
The way your fingers did.
Forever that thought is there.
My world fell appart
the moment you walked away.
Calling your name
deep somewhere behind,
even past myself.
Every morning is the same.
Past is forever away.
That morning coffee
is tasteless without you!
Farewell
My shattered heart so
hollow,
inside me, so much pain,
my bleeding soul, crying,
lost love, tearing me
apart…
I am cursed to the
sorrow,
screams inside, heart
slain,
without you, I am dying,
farewell, queen of my
heart…
Boj
ma koliko me malo bilo
ja sam voda i izvirem
nekad me zlo pilo
gutalo me, pohlepno, jako
i skoro me nestalo
ja sam voda i izvirem
ma koliko malo ostalo
odmah mi je bolje
čim nešto stvorim
to mi je lijek
pomoću toga se borim
ostajem živ, ostajem ja
životom protiv smrti
to borbi smisao da
ali pokorit ću se
a kad pobijedim, a hoću!
to će biti prava stvar
ožiljci i rane, na komadiću duše
bit će moj najljepši vječni dar…
AGNUS DEI (1.)
Njegovi prsti prebiru po tipkama.
Povija se melodija po njegovoj želji.
Prati me taj zvuk kroz cijeli dan.
Sjećam se da je svirao tu istu melodiju dok
Je svađa dostigla vrhunac.
Sad netko drugi razbija posuđe i opet ovaj grad
Nosi sa sobom gorak okus
Sve ulice u koju se slijeva mir.
Sve do prozora kroz koji dopiru
Svjetla obližnjeg kafića
Na krevet koji zjapi prazan, na ožalošćenog
Plišanog medvjedića, na otvorenu knjigu.
Znala lakim korakom ući bez da se prenem iz sna,
Bez da znam koliko mi je toplina tvog tijela
Zaista blizu.
Uspjela si pokazati koliko vrijedi
Topli kruh na stolu,
Crna kava, s par kapi mlijeka,
da smanji gorčinu jutra.
Osjećam kao da po prvi puta
Dolazi plima i poplavljuje
Moje tijelo
Svlači i čisti svaki trag
gnušanja i zaborava.
Ostavljala sam misli razasute
kad god bih ugledala tvoj osmijeh
Gledala bez treptaja te obline,
svilenu kožu i oči koje nikako
Ne prestaju da sjaje.
Svom bol cjelova, svim
dolascima uz pratnju klavira.
Klupice
I papira na koji smo manjeviše iz dana u dan
upisivali datume i događaje,
Sve dok me jednog dana nisi
ostavila da sama pišem datume
bez događaja, bez osjećaja…
Sad tek vidim da se ništa nije promijenilo.
Da još uvijek vučem isti miris za sobom,
Da još uvijek donosim isti sapun iz dućana
I kupujem iste bombone za put.
Bile su ugodne večeri provedene
U zagrljaju na trosjedu ili fotelji
Uz neki film ili pak samo uživanje u tišini
Koja uvijek dopire do ljudi na najljepši način.
Sada mi je ona jedina ostala.
Zajedno s melodijom ujutro
I kavom s par kapi mlijeka u sobi
Kroz čiji prozor
dopire svjetlo kafića.
Barem nešto dobro od svijeta
Koji tone…
Za kraj mogu reći samo…
ŠTETA