Mislimo u generalizacijama; živimo u detaljima. (We think in generalities; we live in detail.) – Alfred North Whitehead
Malo je vremena prošlo, a već smo na slovu I u kratici LGBTIQ. I označava Interseksualnost ili interspolnost. Često ćete nailaziti na oba termina, čak i na LORI stranicama su navedena oba da imamo različitost, pa kome kako drago na kraju krajeva. Definicija interseksualne osobe kaže da je to osoba rođena s genitalijama i/ili sekundarnim seksualnim obilježjima suprotnog spola ili s kombinacijom karakteristika oba spola. Ova definicija objašnjava termin tek malom broju ljudi jer je, priznat ćemo vrlo nejasna.
Pa krenimo od početka, što znači od razvoja fetusa. Dok je dijete još u maternici u mozgu se formiraju centri koji određuju spol i rod djeteta, a isto se događa u tijelu. Ponekad se dogodi da pri tom kreiranju spolnih i rodnih karakteristika dođe do ne-komunikacije pa se razne komponente našeg spola i roda razvijaju zasebno umjesto zajedno. Rezultat ovoga je vidljiv kada nakon rođenja djeteta, tog savršenog malog stvorenja, doktori nisu sigurni kojeg je točno spola jer se spol ne može odrediti jednostavnim pogledom na genitalije. No, nije ni interseksualnost toliko jednostavna. Vidljiva različitost kod genitalija je samo jedna oblik interseksualnosti, a ima ih još mnogo. Ima ih mnogo koji su nevidljivi golom oku već se moraju provjeravati na razini gena, hormona i kromosoma jer su genitalije standardno građene.
Nekome je možda interseksualnost poznatija pod starim nazivima koji se danas smatraju pogrdnim terminima – hermafrodit i pseudohermafrodit (naziv su dobili po grčkim bogovima Hermesu i Afroditi). Ponekad se za karakteristike interseksualnosti koristi izraz «nedefinirane (neodređene) genitalije». Bio vam termin poznat kao jedno ili drugo, znate da govorimo o interseksualnim osobama odnosno osobama koje najočitije dokazuju da na svijetu ne postoje samo dva spola. Meni vrlo dragu činjenicu. To što su ostali spolovi u manjini ne znači da nam je dozvoljeno negirati njihovo postojanje da bi se mi osjećali sigurniji u svom spolu i u ovom kompliciranom svijetu. Dakle, iako nas kroz školovanje biologija podučava da muškarci imaju XY kromosome, žene XX, u stvarnosti postoji više kombinacijskih mogućnosti: XO, XXY, XO/XY, XYY, XX muškarac, XY žena, i mnogo je osoba koje ne spadaju u uobičajene obrasce. Poznati su između ostaloga i slučajevi djece koja su rođena s nekim oznakama tipično povezanim sa oba spola, gdje su stanice njihovog tijela dijelom izgrađene XX, a dijelom XY kromosomima. Procjene broja rođenja interspolne djece pokazuju, prema navodima Fausto-Sterling iz 2000. godine, da oko 1% živorođene djece pokazuje neki stupanj spolne nediferenciranosti, a oko 0.1% do 0.2% živorođenih ima dovoljno neodređene spolne značajke, te se tretira medicinski što uključuje i operaciju kako bi se prikrila spolna nediferenciranost. Procjene Leonarda Saxa iz 2002. navode postotak od oko 0.018% zastupljenosti prave interseksualnosti kod novorođene djece. Spol je određen velikim brojem faktora a kada su oni nekonzistentni ne postoji niti jedan faktor koji bi odredio «pravi» spol, ako možemo reći da tako nešto postoji.
Naša kultura gleda na spolnu anatomiju dihotomno: ljudi su ili muškarac ili žena, no razvojna embriologija, kao i postojanje interspolnih osoba, dokazuju da je dihotomija kulturalni konstrukt. Anatomija spolne diferencijacije je kontinuum koji se kreće od muškog do ženskog, a unutar tog kontinuuma postoje i druge dimenzije. Te druge dimenzije definiramo kao interseksualnost. Tipične muške jedinke imaju spolne kromosome XY, a tipične ženske jedinke XX. Jedna od bioloških definicija muškog djeteta je prisustvo Y kromosoma. Ova je definicija u prošlosti korištena na sportskim događanjima kako bi se potvrdio spol sportaša, ali je uzrokovala dosta zbunjenosti jer se ustanovilo da nije mjerodavna. U većini društava od interspolnih se osoba očekuje da odaberu jedan spol i prilagode se njegovoj rodnoj ulozi. Kako bi do toga došlo, od napretka moderne medicinske znanosti, interspolne osobe, podvrgnute su kirurškoj modifikaciji spolnih organa kako bi izgledali kao tipični ili ženski ili muški spolni organi. Ove se operacije provode većinom na tek rođenoj djeci i budući je lakše oblikovati ženske genitalije nego muške, najčešće se interspolno dijete operacijom pretvara u djevojčicu. Djeca su pri tome premala da bi imala mogućnost izbora. I događa se da interspolno dijete koje je dječak, a odgajano je kao djevojčica, ubrzo poprima karakteristike ponašanja jednog dječaka. I ono što dobijemo je transrodna osoba koju se zatim podvrgava hormonalnoj terapiji kako bi se njeno ponašanje uskladilo s danim joj spolom.
Unatoč brojnim protivnicima/cama većina medicinskih profesionalaca još uvijek podržava kirurške zahvate korekcije genitalija interspolnih osoba. Korektivni operacijski zahvati uglavnom nisu potrebni kako bi se zaštitio život ili zdravlje interspolnih osoba, već se većinom provode zbog estetskih i društvenih razloga. Operacijski zahvati mogu voditi do negativnih posljedica po seksualno funkcioniranje interspolne osobe kasnije u životu. Studija koja je provedena u bolnici Elizabeth Garrett Anderson u Londonu pokazala je da od 18 žena kojima je operiran klitoris, njih 7 može doživjeti orgazam. Negativne posljedice su se mogle izbjeći da nije bilo operacije. U nekim slučajevima negativne se posljedice uklanjaju operacijom. Zagovaratelji korekcije genitalija kažu da je obavezno za osobe da se mogu jasno identificirati kao ženske ili muške osobe kako bi funkcionirale u društvu. No, život pokazuje da su neke interspolne osobe nezadovoljne operacijom, a neke se do te mjere ne prepoznaju u kirurški dodijeljenom spolu da su s vremenom zatražile operaciju promijene spola.
Ono što najviše zabrinjava je podatak da uz sve operacije i procese koje moraju proći interspolne osobe najviše strahuju od svoje okoline.
Koliko daleko bi smjelo biti društvu dozvoljeno zadirati u intimnu biologiju osobe?
Nije li mijenjanje nečijeg spola bez dozvole osobe kazneno djelo, bilo da tu promjenu traže roditelji, doktori ili netko s ulice? Zašto ne dozvoljavamo roditeljima da dođu kod doktora i traže operaciju ušiju djeteta, itd.?
By Arina