“Uzdižuća plima će dignuti sve brodove.”
– Anonimno
Ne znam da li ste bile u prilici pročitati na stranicama Ženske mreže o zdravstvenim institucijama koje pružaju, u skladu sa zakonom, uslugu obavljanja pobačaja. Eto, ta je informacija razlog što ova kolumna nema uvoda. Jer, sve mi je to diglo tlak. Zar je moguće da se cijena obavljanja pobačaja razlikuje od grada do grada? Gdje je tu logika?! Zar doktori u Varaždinu gdje je cijena 600 kuna koriste drugačije metode i instrumente od doktora u Zaboku, gdje za istu operaciju trebate iskeširati 2400 kuna, ili možda nemaju ginekologe koji su u stanju to napraviti, pa ih dovoze zrakoplovima iz Njemačke?!
I onda kažu da su žene jednakopravne i da što se tu nešto bunimo. Ako jedna jednostavna operacija, koja je legalna, ima u raznim gradovima, pa čak i ambulantama različite cijene, zašto to nema i operacija slijepog crijeva? A ako će se netko pozivati na moralnost te operacije, možemo razgovarati i o moralnosti sterilizacije, a cijena je jedinstvena. Ja bi radije o pravima – osnovno je pravo svake osobe da postupa sa svojim tijelom kako ona hoće. Osnovno je pravo svake žene da odluči hoće ili ne imati dijete, te ima li za to dijete uvjeta, a i predispozicija. Na kraju krajeva, imamo već dovoljno majki koje nikada nisu htjele djecu, i onih koje su htjele djecu, ali ih ne znaju odgajati, te ih odgajaju kao svoje vlasništvo umjesto sa saznanjem da pomažu graditi novo živo biće. U uvjete za odgajanje, prehranjivanje, školovanje, itd, djeteta u današnje vrijeme neću ni ulaziti. Mislim da smo sve/i dovoljno svjesne/i da vidimo kako su nam ljudi sve siromašniji, kako su u javnim kuhinjama sve duži redovi, a na ulicama sve više i više prosjaka.
Čini se da ima pojedinaca koji smatraju da je ispravno i odgovorno naštancati šestoro i više djece koje ne znate kako ćete prehraniti i čekati da vam država priskoči u pomoć. Možda su u pravu.
Dozvolite mi da pozovem sve nas koje imamo prirodnu sposobnost začetka i rađanja djece da iskoristimo svoje prirodno dane organe i proizvedemo dijete, pa onda drugo, i tako do šestog. A kada ih budemo imale šest, svaka, to će biti za oko 8 godina, krenut ćemo pred crkve i pred sabor i tražiti svoja prava. Tada ćemo ih imati, jer dat ćemo zemlji šest potomaka. Neka ih država hrani i školuje, jer će biti sreća ako prežive svi i mi skupa s njima u državi u kojoj ni mladi ni stariji ne mogu naći posla, gdje oni koji rade ne dobivaju plaće, a nekolicina se bogati. U ovoj državi koja je smještena na predivnoj prirodi, tu, mi koje si možemo jedva priuštiti jedno dijete, naravno ukoliko nismo lezbijke, pa nam ne daju djecu, smo proglašene sebičnima.
Reći ću vam nešto, neka rađaju šestorke one koje imaju vile i Ferrarie. Ja bi radije imala dvije kćeri i podigla ih da vjeruju u sebe, svoju snagu i inteligenciju i da ne ovise o nikome, ni državi, ni mužu ili ženi. Da hodaju znajući da su rođene iz ljubavi, a ne radi napučivanja države ili zbog nepoznavanja kontracepcije. Želim im prijatelje/ice na koje će se moći osloniti i da ih svaka osoba u životu koja im nešto znači voli čistom ljubavlju kakvu im ja želim pružiti, bez uvjeta i bez zahtijevanja da promjene ono što jesu. To je ono što bi i država trebala željeti i osigurati svom narodu, ništa manje.
Bilo bi tu još argumenata koji se mogu navesti, ali dosta mi je ponavljanja, dosta istih bitaka. Ovdje se povijest proživljava, ne pamti se i ne prisjeća. Mi živimo u povijesti, a i predobro sve znamo kako u povijesti nema žena ili …?! Prestanimo biti Barbike skrivene u sjenama ormara dok se netko ne poželi igrati s nama. Mislim, Barbie je postala astronautica, a gdje smo mi?!
apropo