Nedavno se u Ljubljani održao 13. po redu Festival suvremenih umjetnosti – Mesto žensk, što će reći Grad žena. Program Festivala postavljen je maksimalno široko, od mainstreama do alternative, od predavanja o cyberfeminizmu i hacktivizmu do tzv. kraljice sevdalinke Hanke Paldum. Jedini uvjet je, osim kvalitete i aktualnosti, da su umjetnice žene.
Na konferenciji za tisak pred otvaranjem festivala postavilo se pitanje koliko je smisleno raditi isključivo «ženski» festival. Ali sve dok živimo u muškom društvu, a živimo, žene usprkos svojoj većini ostaju manjina. I koliko god se položaj žena poboljšao i dalje nije zadovoljavajući. I neće biti do potpune ravnopravnosti. Ako ikad.
Prvo mlada, simpatična i gej stand up komičarka u odijelu i s irokezom Martina Ipša, koja je izbrisala i moju vlastitu skepsu o stand upu. Zatim Ann Liv Young, koja nije svoju predstavu Snjeguljica izvela do kraja i koja je publiku ostavila u popriličnom čuđenju. U jednom dijelu predstave jednostavno je rekla da više ne može, otišla iza pozornice i donijela malenu bebu. Svoju bebu. Rekla bi jedna moja frendica «Žena tek rodila». Zaista, jer beba je stara možda kakvih desetak dana. Zatim je sa svoje dvoje suizvođača i s djetetom u naručju sjela pred publiku i pokrenula diskusiju o opravdanosti svog čina. I koliko god s jedne strane bilo neprofesionalno prekidati predstavu (da, u redu, rodila je, ali mogla je moći procijeniti hoće li ili neće biti u stanju izvršiti svoje profesionalne obaveze) pokazala je, s druge strane, da je predstava, da je umjetničko djelo njeno vlasništvo, da je vlasništvo umjetnika/ice i da je ona ta koja njime raspolaže po volji. Pokrenulo se naravno i pitanje etike, iskorištavanja bebe u propagandno/spektaklske svrhe. Možda beba ne želi pred publiku? A možda beba ne želi u anonimnost? Beba je cijelu raspravu odrijemala.
Treći bi bio dokumentarac The Play koji prati nastajanje kazališnog komada kojeg smišljaju, pišu i glume sredovječne neobrazovane seljanke u Turskoj. One su došle na ideju da uz pomoć seoskog učitelja postave na scenu svu bijedu svojih života i probleme s kojima su se suočavale i s kojima se suočavaju i dalje. I sjajno je vidjeti s kolikim žarom i koliko profesionalno pristupaju tom svom projektu iako se mnogima u selu kritika sistema baš i ne sviđa previše. Jedna od žena otkriva nam tijekom rada na predstavi da se oduvijek osjećala muškarcem, radila je muške poslove, igrala se s dječacima. Kasnije se, naravno kako je i red, udala i rodila, ali sad s veseljem prihvaća mušku rolu i ponosno šeta scenom u odijelu i s brkovima. Ona nikad nije mnogo razmišljala o identitetima i identifikaciji, stereotipima i društvenim konstrukcijama, nema nikakvu pozadinu u queer teoriji pa ipak žao joj je što se nije rodila kao muškarac. Zato što to osjeća i zato što za to nije potrebno znanje. Sviđa joj se i njen ženski život, ali da može birati… Zaista, da može birati, što bi bilo? Da nije slučajno rođena tamo gdje je, u društvu kakvo je, što bi bilo?
Lady Gaby, puknuta rumunjoaustralka koja u Berlinu piše društveno kritičnu poeziju. U performansima igra modernu poslovnu ženu zabrinutu nad stanjem svijeta.
Ima li taj festival smisla prestaje biti pitanje. Pitanje postaje zašto tako nečega nema u našem gradu.
K.Z.