Film Ha’bua, što će reći Bubble ili Mjehurić od sapunice, film je zanimljiv iz mnogih razloga. Počevši od sukoba male po(st)mo(od) sekusalne zajednice sa cijelim heteroseksualnim svemirom, sukoba klasnih, sukoba nacionalno – vjerskih, sukoba ideoloških… Spoiler odmah na početku: film ne završi sretno, usprkos humornom podtekstu i površinskoj ležernosti. Centralni par biva raznesen bombom bombaša samoubojice. Bombaš samoubojica je polovica para, mladi Palestinac Ašraf (Jusef – Joe – Suid), rastrgan zbog nemogućnosti ostvarenja ljubavi, ostvarenja života dostojnog ljudskog bića uopće i sestrine pogibije. Vraća se u Tel – Aviv, nalazi svog dečka Izraelca Noama (Ohad Knoller), koji ne zna ništa o prijetnjama kojima je Ašraf izložen kod kuće, kao ni o prisilnoj ženidbi sa kojom je suočen, i povlači osigurač eksplozivne naprave koju ima pod jaknom. Bljesak, pogledi zaljubljenih i katastrofa.
Jedina relativna sreća rezervirana je za njihovu fag – hag prijateljicu Lulu (fantastična, kao lik i kao glumica, Daniela Wircer) koja nakon niza neandertalaca i kretena nalazi jednog dobrog i dragog dečka. Sreća je relativna pošto su joj dva prijatelja mrtva a treći, koji je u bolnici, neće više nikada moći hodati. Pa ipak uz njega je Golan, mačo militantni desničar i vojnik, gej, koji usprkos svojim notornim stavovima Yallija voli i u bolnicu mu donosi cvijeće. Roditelji u šoku. I to je neka vrsta sreće, možemo se nadati da će s njima dvojicom usprkos Yallijevom hendikepu biti sve u redu.
S kojeg god aspekta da pogledamo na ovu priču vidimo da sretnom kraju baš i nema previše mjesta. Tel Aviv možda je otvoreniji za queer od Nablusa ali ipak prolaznici napadaju LGBTIQ i mirovne aktiviste dok dijele rainbow letke za rave party »Protiv okupacije«. Dva dečka koja se vole, Izraelac i Palestinac, nemaju što raditi u takvom svijetu. I iako većinu filma žive u mjehuru od sapunice, u normalnosti koju su sami kreirali uz pomoć nekolicine entuzijasta i »normalnih« ljudi, taj mjehur od sapunice mora nužno puknuti i puca na najgori mogući način – napadom Hammasa na njihovu četvrt a nastavlja se sestrinom pogibijom te na kraju pogibijom Noama i Ašrafa. Da stvar bude gora, vođa lokalnog krila Hammasa je muž Ašrafove sestre koji je ga je zatekao s Noamom in flagranti.
U mjehuru od sapunice, njihovoj maloj zajednici u centru Tel – Aviva čini se da je sve OK, sve pršti duhovitostima (divno smiješna epizoda, usprkos ozbiljnosti situacije, u kojoj Noam Lulu glume francuske novinare kako bi ih pustili preko kontrolne točke u Nablus), koncertima, partyima, predstavama, ljubavlju, seksom i prijateljstvom. Stvarima kojih van mjehurića ne nalaze. Stvarni svijet je okrutan, razara i boli. Treba li onda tražiti sreću u imaginarnim svjetovima ili pokušati pogurati povijest, pokušati promijeniti ovaj stvarni? Pitanje meni.
Pitanje koje se ja drznem postaviti nakon što sam nakratko navratila u stvarni svijet. Pitanje koje pišem dok Thompson nastupa u popodnevnoj obiteljskoj emisiji na državnoj televizoji i urla o svom didu. I ja bih urlala. Da nemamo vladu. Da je inflacija. Da pitanje LGBTIQ prava jedva da je ovlaš dodirnuto u predizbornoj kampanji. Da moja cimerica govori »priznao da je peder« a ja držim (pre)malo i (pre)stidljivo predavanje o tome kako je to ogromna i teška odluka. Da Ratzinger optužuje ateiste za sve. Da sam se susrela oči u oči sa ženom iz Srebrenice. Da Ingrid Betancourt, koju je otela kolumbijska gerila prije 7 godina, piše očajničko pismo javnosti u neljudskim uvjetima u kojima se nalaze ona i drugi taoci. Da Sarkozy potvrđuje da je kolonizacije Afrike bilo ali se ne ispričava. Da nije bitno ima li Hillary Clinton predubok dekolte, Đurđa Adlešić premrežaste čarape, Segolene Royal premalo odjeće dok je na plaži i da Vesna Pusić nije četnička kurva ako kaže da bi željela sastaviti koaliciju lijevog centra (da li bi to itko rekao da su muškarci?).
Ali ja ne urlam. Ja se samo preispitujem.
K.Z.