U South China Morning Postu krajem je prošlog mjeseca osvanula vijest (prenesena na portalu queer.hr) o stavu hongkonške Komisije za ravnopravnost kojim se podržava uvođenje civilnog partnerstva za gej osobe. Šef komisije York Chow Yat-ngok izjavio je da podupire civilno partnerstvo, ali ne zato što smatra da LGBT osobe u Hong Kongu nemaju pravo na brak (institut civilnog partnerstva jamčio bi im ista prava koja proizlaze iz braka), već zato što tradicionalno hongkonško društvo ne bi tako lako „progutalo“ zajednicu istospolnih parova nazvanu brakom. Njegove riječi imaju tim veću težinu jer je Chow kršćanin i njegovo je postavljanje na dužnost šefa dotične komisije svojedobno uzburkalo hongkonške LGBT aktiviste/kinje.
Ali zašto bi to nama bilo važno i kakve to uopće veze ima s nama?
Prvo, ta je vijest bitna ne samo zato što nam u ovo doba – kada nam je pravo na jednak život postalo referendumsko pitanje – potrebne dobre vijesti, pa makar i s drugog kraja svijeta, već i zato što je taj svijet ipak samo jedan i promjene koje zahvaćaju jedan njegov kraj kad-tad dolaze i do drugih, geografski i/ili mentalno zabačenijih. Takva vijest daje nam nadu da se promjene mogu i hoće dogoditi iako nam se trenutno čini da smo zapeli/e u mračnom srednjovjekovnom tunelu, usred noći, bez svijeća i ikakve nade da ćemo vidjeti svjetlo na njegovu kraju.
Drugo – i to je ono što nas povezuje s ovom pričom iz Hong Konga – jest činjenica da i ondje postoje nimalo benevolentni katolici i katolkinje koje također ustaju u obranu svetinje braka i sličnih formacija. Sasvim logično i sasvim poznato, zar ne? Naime, katolička biskupija u Hong Kongu ne samo da se protivi braku za gej osobe već je poručila i da će se boriti i protiv uvođenja civilnog partnerstva jer, riječima predsjednika njezina Odbora za bioetiku, „usporediti prava homoseksualnih osoba s pravima heteroseksualnih osoba jednako je uspoređivanju krušaka i jabuka [na engleskom, jabuka i naranči] – njihova priroda je različita“.
O prevelikoj različitosti i neusporedivosti jabuka i krušaka ili jabuka i naranči može se debatirati jer i jedan i drugi par imaju dovoljno zajedničkih karakteristika koje omogućuju komparaciju, a govoriti o njihovoj (različitoj) prirodi sasvim je besmisleno. No ono što se krije u toj naizgled benignoj metafori jest nimalo bezazlen svjetonazor koji upotrebom dobro poznate uzrečice zapravo implicira da je jedna vrsta seksualnosti, jedna vrsta ljudskih odnosa, jedna vrsta ljudi – bolja, vrednija i jedina ispravna. Ona je sveta, a druge se vrste s njom ne mogu naći ni u istoj metafori (jer i među voćem, kako stvar vide neke ljudske jedinke, očito ima onog jednakijeg).
I to je, dakle, ono što nam je zajedničko; i mi ovdje i ljudi na drugom kraju svijeta s kojima dijelimo možda samo tu jednu karakteristiku ličnosti – seksualnu orijentaciju – moramo trpjeti torturu istih bigotnih uskogruda koji se trude sebe uzdići tako da ponize druge, nastojeći sebi i svijetu dokazati kako su vredniji zato što pravo na brak imaju. Uvijek bolji, uvijek jednakiji, uvijek bogu zdesna.
Ali i oni bi već jednom trebali shvatiti da naranče nisu jedino voće. Ima i drugih vrsta i sve one mogu služiti za pripremanje jela, koja ne moraju nužno biti tradicionalna i kojih nužno ne mora biti u kuharicama naših baka. A svejedno se u njima može uživati, demokratski i tolerantno poštujući volju svake individue da si odabere ono (i voće i jelo) koje joj najviše odgovara.
Jer kako kaže York Chow, „svaka osoba treba imati pravo voljeti i biti voljena. Ako recipročna ljubav preraste u silnu želju dviju osoba da zauvijek žive zajedno, zašto bi onda homoseksualnim i transrodnim osobama to pravo trebalo biti uskraćeno?“
By Modesty