Nekad se na ovim prostorima slavio 8. mart. Ženama (drugaricama) kupovali su se crveni karanfili, u školama su se spominjale Klara Zetkin, Rosa Luxemburg i druge revolucionarke, a djeca su mamama izrađivala čestitke s visibabama i ljubičicama. Osmi mart – Majčin dan, stajalo je u bilježnicama školarki i školaraca; već se i tada nastojalo žene (i drugarice), utjelovljene u navedenim revolucionarkama (danas bismo rekli/e: aktivisticama) te američkim štrajkašicama s kojima je cijela priča zapravo i počela, svesti samo na reprodukciju.
A onda su došle devedesete i trebalo je odvojiti žito od kukolja. Socijalistički Osmi mart (ili ožujak, kako vam drago) naprasno je izbačen iz slavljeničkog kalendara. Žene (drugarica više nije bilo) time su i službeno postale nebitne, a majke (očito bitne jer zaslužuju svoj vlastiti datum) utočište su pronašle u drugoj nedjelji u svibnju, zapadnjačkom (kapitalističkom) Majčinu danu, obilježenom i u katoličkom kalendaru. Crvene ruže (ne više karanfile) žene su počele dobivati za Valentinovo, koji ne slavi žene nego ljubav/zaljubljenost (i koji, uzgred budi rečeno, baš i nije omiljen u crkvenim krugovima).
U 21. stoljeću valjda bi i vrapci na grani trebali znati da ne mora svaka žena biti majka i da zaljubljenost (i, valjda, sklonost ljubićima) nije preduvjet za uključenje u kategoriju žene. Ili?
Ali što jest žena i što može (ili smije) spadati u tu kategoriju? Ako ćemo za mišljenje pitati poznatu feministkinju Germaine Greer, žena nije ona osoba koja nema „veliku, dlakavu vaginu neugodna mirisa“ i stoga, po njezinu mišljenju, trans žene zapravo i nisu žene. Na Greer nećemo trošiti riječi –odavno je TERF-ica* i već dugi niz godina agitira protiv trans žena u feminizmu, stoga je pustimo da se sama (dokraja) diskreditira.
No ako već imamo problema s trans ženama koje su prošle operaciju prilagodbe spola i imaju vaginu (ovakva ili onakva mirisa, svejedno), što je onda s onima koje je (još) nemaju? One su valjda još manje žene od trans ne-žena (ako možemo uopće uvesti takvu gradaciju). A što ćemo onda npr. s Conchitom Wurst? Diskvalificira li nju – brada? Nije li i bradata žena isto žena, pa makar bila i alter ego nekog muškarca? Hoćemo li joj zbog te kontradikcije odbiti pripisati spol/rod? Ali kako, kad je sve oko nas rodno određeno; neće li se zbog toga svemir urušiti, onaj isti koji je heteroseksualan? Ili ćemo, grčevito se držeći za rub tog istog svemira, stalno napominjati kako je ona „originalno Tom Neuwirth“ (kao komentator HRT-a u prijenosu prošlogodišnje Pjesme Eurovizije)?
Vidite kako je to prekomplicirano da bi se uklopilo u onaj isti, jednostavan, heteroseksualni svemir/kalendar, u kojem je sve uredno i u-rodno posloženo, segregirano i kodirano ružičastom i plavom bojom. Stoga i jest nužno i logično da u kalendaru uopće i ne bude tog nesretnog Dana žena jer žene se, očito, snažno opiru definiciji. Mnogo je lakše odrediti tko i što je (naravno, biološka) majka i onda je slaviti. Slažete se? Ne?
Ne. Osmi je ožujak važan dan, i to ne zbog besplatnog koncerta Marka Tolje, već zbog toga što je to dan kojim se obilježava dugogodišnja i nezavršena borba žena za njihova ljudska prava. Stoga, drage moje žene, neovisno o literaturi koju volite čitati, broju djece koju ste rodile te obliku, veličini, boji, mirisu i dlakavosti vaših vagina (ili nepostojanju svega navedenog) sretan vam Dan žena!
Modesty
* Trans-Exclusionary Radical Feminists grupacija je unutar radikalnog feminizma koja isključuje trans žene.