Benjamin je pisao svoj magistarski rad. Volio sam ga promatrati kako radi. Njegove ruke su se napinjale dok je bjesomučno tipkao po tipkovnici. Promatrao sam ga par trenutaka, gledajući kako mu se napinju mišići na rukama i njegovu usku nebesko plavu majicu koju sam mu poklonio za našu godišnjicu. Lijepo mu je pristajala uz oči. Očistio sam krletku naše papige tigrice Lile i promijenio joj vodu. „Hoćeš li čašu soka?“, pitao sam ga. Nije skrenuo pogled sa ekrana: „Što? Oh, ne, ne hvala.“ Promumljao je nešto sebi u bradu. „Mogu ti napraviti sendvič ako hoćeš“, nastavio sam. Ovog puta mi je odgovorio na njemačkom: „Nein, danke, meine Liebe“, još uvijek gledajući u ekran. Prošlo je tri godina od kada sam se doselio u Berlin. Upoznali na jednoj tribini na univerzitetu („Čija je obećana zemlja? Izraelsko-palestinski sukob“), otišli na vruću čokoladu nakon tribine i tri mjeseca kasnije uselio sam se u njegov trosobni stan na četvrtome katu u maloj uličici u blizini Kurfürstendamma. Komunicirali smo na engleskom, a za ostalo nam ionako nije bio potreban jezik. Nakon šest mjeseci tečno sam govorio njemački ali volio sam engleski, on je nekako bio naša poveznica, drugi jezik obojici. On se mučio s poljskim, naučio par fraza i odustao. Rekao mi je da nema uho za jezike dok smo se jedne večeri, dovršivši bocu crnog vina, tako jako pritisnuli uz staklenu površinu njegovog walk-in tuša da sam mislio da će puknuti. Odjednom mi je postalo vruće u dnevnom boravku i otišao sam u kuhinju da se malo smirim. Natočio sam si čašu hladne vode i duboko izdahnuo. Volio sam Benjamina, nisam se htio vratiti u Poljsku. Volio sam Berlin i Nijemce i svoju slobodu, daleko od učmale, katoličke sredine iz koje sam pobjegao. Nisam nikada pomislio da bi išta moglo uzdrmati našu vezu, tako čvrstu i stabilnu od samog početka. Pomislio sam na Benjaminovu čvrstinu i stabilnost, osjećajući želju pomiješanu sa grižnjom savjesti.
Prije dva tjedna sam počeo držati predavanja studentima niže godine kao asistent i doktorski kandidat. U mojoj grupi je bio jedan Srbin, zvao se Jovan. Zamijetio sam ga čim je ušao u prostoriju. Bio je visok, tamne kose i gotovo crnih očiju u kojima sam mogao vidjeti vlastiti odraz. Široko mi se nasmiješio, nekako zaigrano. Otpočetka me je privukla njegova drskost, imao je pametne upadice, dobro tempirane šale i mogao je vrlo lako čitavo predavanje okrenuti naglavačke da je htio. Ali nije. Uvijek je pokazivao poštovanje prema meni, iako je razlika u godinama među nama bila vrlo mala. Jedne večeri, odrađivali smo jedno predavanje koje je bilo otkazano radi nekog državnog praznika. Sunce je već zašlo i padala je lagana kiša. Završio sam predavanje i polako spremao svoje stvari. Svi su već izašli iz učionice osim Jovana. Stajao je bez riječi par trenutaka promatrajući me, a onda mi je bestidno prišao i poljubio me. Bilo je nekakve slatko-gorke žestine u tom poljupcu i nisam se ni snašao već sam osjećao hladnu površinu stola i njegovu vruću kožu na sebi. Stol je muklo zaškripao pod nama, a u mojoj glavi je sve bilo baršunasto crno i ljepljivo. Nisam mislio ni na što. Jebalo mi se i za Njemačku i za Poljsku.
Jana K.