Anybody who is any good is different from anybody else.
– Felix Frankfurter
Znam da je svima već prilično dosadila cijela tema Pride-a, pogotovo onima koji se zateknu s vremena na vrijeme na stranicama namijenjenim našoj populaciji. Pride se bliži vrtoglavom brzinom, a svi se kao ptice sjatili da kažu svoje. Nisam namjeravala baviti se ovom temom, ali kao i svakom/j aktivisti/kinji koja ima dušu u ovome malo je teško suzdržati se i držati dalje.
Jasni su meni svi argumenti i za i protiv, jasno mi je sve, i strah jednih i agresivnost drugih. Ono što mi nije jasno je huškanje trećih i to protivljenje Pride-u u nazad dvije godine koje se iznanađujuće poklopilo s prestankom Iskorakove uključenosti u organiziranje ove manifestacije.
Ja se neću baviti za ili protiv, već bi samo htjela skrenuti pažnju na neke komentare i stavove, valjda, koji me zabrinjavaju.
Kako je počela rasprava, kao se počeo približavati taj 22.06. pojavila se i stranica tzv. gay oporbe (www.prideoporba.org). I kao i svaka znatiželjna osoba, a to sam do te mjere da bi me moglo koštati glave, provjerila sam ju. I odmah na početku naišla na mnoštvo zanimljivih tvrdnji koje imaju sve isti cilj, osobe koje su napravile ovu stranicu ograđuju se od parada ponosa, svih, ne samo ove koja je proglašna komunističkom, svih parada i cijele povijesti pokreta i borbe i cijele kulture koja stoji u osnovi našeg postojanja, u osnovi toga da se svatko od nas može pogledati u ogledalo i reći: nisam jedina/i, ima nas još, i imamo bogatu povijest, umjetničku i aktivističku, ljudsku povijest borbe za svoja prava. Gay oporbi to smeta, smeta im imati povijest i kulturu koja nije main stream. Što nas i ne treba čuditi, uvijek je bilo onih koji se nisu htjeli isticati, koji su u svojim privatnim društvima živjeli kako se njima svidjelo, pogotovo ako su još imali i novaca da si priušte sve što im srce želi, njima se fućkalo za prava ostalih, onih bez privilegija. A onda, kada se pokret podignuo na noge, kada su oni vidljiviji, siromašniji odlučili dignuti glas i izborili se, onda su tzv. main stream ljudi izašli pred njih, rekli da će ih sada oni voditi jer je njima lakše uvjeriti svih da smo «normalni», da smo svi isti i tako je pokret bačen natrag, jer je to značilo da svi mi koji smo malo različitiji od ostatka svijeta – nosimo odjeću tipičniju za suprotni spol, šišamo se kao suprotni spol, naši su pokreti grublji ili nježniji nego što bi trebali biti – opet smo gurnuti natrag. Nismo smjeli biti vidljivi da bi plan uspio.
I nakon godina trpljenja takvog tretmana, okupili smo se, pronašli sebe u terminu queer koji su nam nametali i hetero i main stream homo ljudi i stali na svoje noge pomaknuvši svijet i svijest barem malo ka većem prihvaćanju.
Ja imam svoje stavove, ali imam i znanje o povijesti i važnosti Pride-a, o tome što on znači, zašto se organizira i kako se nadamo da će on uskoro izgledati. No, čini mi se da će snovi mnogih od nas o proslavi različitosti, slavlju seksualnih orijentacija, rodnih i drugih identiteta i ljepote razlika biti omalovaženi baš od onih koji tvrde da govore u ime naše zajednice, a protiv Pride-a.
Sve je bilo ok, svi argumenti na toj stranici, pardon činjenice koje bi trebali znati o Pride-u, i logično donekle, a onda sam došla do 7. činjenice i bilo mi je žao svih koji potpisuju tu stranicu.
Ja sam odrasla u hetero obitelji, ali jedino što me mama učila je da je svatko od nas svoja osoba i svi smo mi različiti, ne moramo se povoditi za drugima (kud svi Turci tud i mali Mujo) te da u tome leži ljepota ovoga svijeta i ljepota prirode, nema dvije iste ptice, dvije iste kišne kapi, pa tako niti dvije iste lezbijke, dvije iste biseksualne žene ili muškarca, dva ista gej muškarca, dvije iste transrodne, interseksualne ili queer osobe, dvije iste heteroseksualne žene ili muškarca. Da smo svi isti ne bi smjeli uopće imati djecu, to vam je jasno valjda. Šalu na stranu, ako sve što neki ljudi žele je biti isti kao i svi drugi tu im spasa nema, njihova mržnja prema njima samima mora biti ogromna, a pri tome je nisu ni svjesni/e. A s druge strane ako nam je argument za nemati Pride taj da «Heteroseksualci mrze homoseksualne osobe na dan parade više nego bilo koji drugi dan», e onda nam treba i pomoć.
Ili možda bi oni radije da se vratimo 5 godina u natrag, nije to tako puno, možemo se svi opet zavući u ormare, slušati i čitati koliko smo nenormalni, nemati nikoga tko će ispraviti te navode, tko će objasniti novinarima kako stvari stoje, nemati nikakve članke u zakonima koji nas štite i općenito biti apsolutno nevidljivi osim kada neka strana ličnost izjavi da je gej ili lezbijka, pa onda počnu svi ispitivati i naše ličnosti tu u maloj RH o tome što oni/e misle o tome, pa onda možemo čitati komentare Danijele Martinović koja kaže da kada bi joj prijatelj rekao da je gej, ona bi mu pokušala pomoći.
Ja sam do malo prije bila uvjerena da nam ne treba pomoći, već da nam se moraju osigurati ista prava kao i heteroseksualnim osobama budući jedina razlika zbog koje smo diskriminirani/e je naša seksualna orijentacija i/ili rodni identitet. Ali, možda sam u krivu, možda nam zbilja treba pomoć. Jer, ako naša vlastita zajednica misli da trebamo biti tihi i prolaziti nezapaženo, prilagoditi se društvu i slično, onda nam treba pomoć, a ne Pride, jer ponosa tu nema.
A onda gledam ljude oko sebe, gledam cure koje se tu iz dana u dan trude napraviti nešto, promijeniti svijest ljudi, gledam nove cure koje dolaze prestravljene da li će netko saznati za njih, gledam ih kako se osnažuju i postaju jače pred našim očima, gledam prijatelje koji su rekli svojima doma i procvali zbog toga, gledam aktiviste/kinje kao se okupljaju, rade do kasno u noć ne bi li promijenili/e nešto i ponosna sam.
Ponosna sam na ono što se napravilo u zadnjih pet godina, ponosna na ljude oko sebe, ponosna na naše zajedništvo i na činjenicu da nismo poklekli kada su nam rekli da se vratimo u rupe iz kojih smo izašli, ponosna na to da danas novinari ne pretpostavljaju da nismo normalni, već kreću s pitanjima koja se bave pravima na brak, situacijom u društvu. Ponosna sam što jesam tko jesam i na svoju seksualnu orijentaciju, jer da ona nije ta koja je, ne bi ni ja bila ona koja jesam. I zahvalna sam svima onima koji/e su započeli/e pokret za prava seksualnih i rodnih manjina, poštujem njih kao borce za našu slobodu, kao što i svaka nacija ima borce za svoju slobodu i zahvalna sam na kulturi LGBTQ zajednice, na svim umjetnicima/cama, znanstvenicima/cama i aktivistima/cama.
I na koji god način se Pride, dan ponosa na sve to, obilježavao, uvijek ću stajati iza toga da je on potreban, čak i ako se ne slagala s načinom na koji se trenutno organizira.
apropo