Samoprihvaćanje
NAPOMENA: tekst je nastao u okviru kampanje Obitelj bez predrasuda 2007. godine, te je dio podataka koji je u to vrijeme bio aktualan sada zastario, a neka se terminologija promijenila. Svejedno, teme obrađene u ovom tekstu su i u današnje vrijeme još uvijek i te kako važne i aktualne, pogotovo za mlade LGBTIQ osobe, te vas potičemo da ga pročitate.
Samoprihvaćanje je zadovoljstvo onime što i kakve/i jesmo. Ono podrazumijeva procjenu, prihvaćanje i zadovoljstvo sobom, a uključuje i prihvaćanje onih dijelova sebe koje bismo željele/i promijeniti i s kojima nismo zadovoljne/i. Samoprihvaćanje uvelike ovisi i o okolini u kojoj živimo, koliko smo podržavane/i u toj okolini te koliko nas ona prihvaća onakvima kakve/i jesmo.
Bitan aspekt samoprihvaćanja je samopoštovanje. Samopoštovanje je osjećaj vlastite vrijednosti, pozitivno ili negativno mišljenje koje imamo prema sebi samima, te ujedno i temeljni preduvjet za osobnu sreću, uspjeh u onome što radimo, kvalitetne međuljudske odnose, dakle za zdrav i ispunjen život. Naglasak se stavlja na to da je samopoštovanje mišljenje, a ne činjenica, te je kao takvo podložno pogreškama i predrasudama.
Bez osjećaja vlastite vrijednosti teško donosimo odluke, nisko samopoštovanje nagriza naš ljubavni i obiteljski život, onemogućava nas u razvijanju naših potencijala i izgradnji uspješne karijere i najvažnije, narušava osjećaj unutarnjeg zadovoljstva i osobne sreće. U osnovi niskog samopoštovanja su negativna bazična uvjerenja o sebi, koja nemaju karakteristike mišljenja, već nalikuju činjenicama (npr. visina, težina). Bazična uvjerenja o nama samima su naučena, tj., temelje se na projekcijama i zaključcima onoga što nam se dogodilo. Možemo ih steći na razne načine i iz različitih izvora: direktnim iskustvom, promatranjem drugih, putem medija, opažanjem, slušanjem i uspoređivanjem ljudi iz okoline sa slikom onoga što bi željele/i biti, itd. Takvo vrednovanje sebe u odnosu na idealnu sliku može nam donijeti i pozitivne i negativne informacije o nama samima, budući da počinjemo prepoznavati svoje jake strane i slabosti. Kroz takvo se vrednovanje počinje razvijati samopoštovanje. Vrlo je bitno uočiti i shvatiti da su bazična uvjerenja produkt društva u kojem živimo i da su njime uvjetovana. Najznačajnija bazična uvjerenja stekli smo u ranom periodu života.
Samopoštovanje nije samo odraz vlastitih procjena, nego proizlazi i iz reakcija drugih ljudi, osobito osoba koje volimo i koje su nam važne. Ono što smo doživjele/i, vidjele/i i čule/i tijekom djetinjstva u primarnoj obitelji, u školi i društvu vršnjaka/kinja, kao i u društvu u kojem smo živjele/i, utjecalo je na mišljenje o nama samima koje imamo danas. Ako smo bile/i prihvaćene/i i pohvaljivane/i za to što jesmo i kakve/i jesmo, počet ćemo podjednako prihvaćati svoje pozitivne i negativne strane te ćemo razviti odgovarajuće samopoštovanje. Međutim, ukoliko su nas roditelji i druge osobe koje su nam važne omalovažavale, vrijeđale, okrivljavale i odbacivale, vrlo vjerojatno ćemo razviti negativne stavove prema sebi te nisko samopoštovanje. Razvoju niskog samopoštovanja mogu pridonijeti i neka kasnija iskustva: zastrašivanje na poslu, intimna veza sa zlostavljačem/icom, stalni stres, izloženost traumatskim iskustvima, odbacivanje društva, kontinuirano diskriminirajuće iskustvo i dr.
Na temelju navedenih negativnih iskustava stvaraju se bazična uvjerenja, (kao npr.: „Ja sam bezvrijedna/an… Nisam dovoljno dobra/ar… Ja sam glup/a…“). Ta bazična uvjerenja su osnova za stvaranje životnih pravila koja odražavaju i podržavaju ta uvjerenja (npr.: „Ako kažem što mislim ispast ću glup/a…“).
U svakodnevnom životu dolazimo u situacije koje se nazivaju situacije „okidači“, a koje aktiviraju naša bazična uvjerenja i u kojima bi naša životna pravila mogla biti narušena ili prekršena. To su situacije u kojima smo vođene/i našim (negativnim) bazičnim uvjerenjem, a gdje se direktno moramo suočiti s našim životnim pravilom. Uzmimo primjer jedne lezbijke, koja živi u homofobičnom okruženju, a njezin je prvi „coming out“ rezultirao odbacivanjem i osuđivanjem. Ova osoba može stvoriti bazično uvjerenje da je „nenormalna“, iz čega proizlazi njezino životno pravilo da izbjegava situacije u kojima bi se mogla otkriti njezina seksualna orijentacija. Situacije „okidači“ za ovu osobu su: uopće spominjanje homoseksualnosti u javnosti, izlazak sa svojim prijateljima/cama u gay klub, roditeljsko pitanje što je s njenim ljubavnim životom ili svako građenje novog prijateljstva. U navedenom primjeru, osoba će doživljavati stres pri svakoj mogućnosti „coming out-a“, izbjegavat će takve situacije te će tim izbjegavanjem samo nadalje potvrđivati svoja bazična uvjerenja i neće davati priliku promjeni tog uvjerenja (socijalna izoliranost, šutnja, osjećaj neprihvaćenosti ili sram potkrepljuju njeno bazično uvjerenje da je nenormalna). Takve situacije onda aktiviraju zatvoreni krug u kojem, na temelju bazičnih uvjerenja stvaramo određena (negativna) predviđanja. Ta predviđanja rezultiraju pojavom anksioznosti i neprilagodljivog ponašanja koja opet potvrđuju bazična uvjerenja i uzrokuju pojavu samokritičnih misli. Negativno viđenje sebe, strah od odbacivanja i vjerovanje da je teško promijeniti takav poredak stvari otvara put za depresivnost i slična stanja, koja će i dalje, u začaranom krugu, poticati aktivaciju bazičnih uvjerenja. Zbog takvih osjećaja počinjemo obraćati pažnju upravo na informacije koje potvrđuju takvo viđenje sebe i svijeta, što nam otežava percepciju poruka koje su pozitivne i govore dobro o nama. Takav zatvoreni krug može dovesti do ozbiljne depresije, autodestruktivnog ponašanja, koje se može očitovati kroz pretjerano konzumiranje alkohola, uzimanje droga pa čak i do pokušaja samoubojstva.
Samoprihvaćanje je osnova za potpuni razvoj svake osobe. Da bi utjecale/i na podizanje samopoštovanja, potrebno je ojačati samoprihvaćanje i mijenjati životna pravila. Samoprihvaćanje se jača isticanjem vlastitih pozitivnih strana, do razine na kojoj smo svakodnevno svjesne/i svojih pozitivnih strana, a ne samo s vremena na vrijeme. Česta prepreka samoprihvaćanju je motivacija koja nas potiče da „napravimo ili ne napravimo“ ili da nešto „budemo ili ne budemo“, odnosno da li ćemo smoći dovoljno snage da odgovorimo na izazov ili ćemo se povući i time potvrditi bazično uvjerenje.
Potrebno je osvijestiti da često koristimo naš manjak samoprihvaćanja kao kaznu i kao motivaciju da ne budemo ono što mislimo da bismo trebale/i. U razvoju samopoštovanja i samoprihvaćanja, mnogi ljudi vjeruju da ako prihvate sebe onakvima kakvi jesu, neće više imati potrebu mijenjati se i razvijati u ono što bi željele/i biti. Mišljenje da kad bi se prihvatili kakvi jesmo, ne bi više imale/i motivaciju da se mijenjamo na bolje ili ne bi radile/i na sebi i našem daljnjem napretku sprječava naš razvoj samoprihvaćanja. Tako obično sami sebe prosuđujemo nepovoljno s nadom da će nas to motivirati na promjenu. Nadamo se da ćemo se osjećati dovoljno loše same/i sa sobom kako bi nas to možda motiviralo da se promijenimo. Ovaj stav je pogrešan, jer pretpostavlja da će nas pretjerana samokritika usmjeriti na usavršavanje nas samih, u smislu da će nas nezadovoljstvo sobom pokrenuti na promjenu sebe. Zapravo, to često nije slučaj, jer umjesto da energiju usmjerimo na promjene, mi je trošimo na negativne emocije.
Naše, heteronormativno društvo koje funkcionira na binarnosti muško – ženskih rodnih uloga i navika te proglašava normalnim samo ono što „upada“ o ove modele, direktno odbacuje i diskriminira sve one koje/i su drukčije/i , koje/i ne slijede zadane norme i/ili pripadaju manjini. U ovakvim uvjetima, borba za razvoj samoprihvaćanja kod onih koje/i nisu heteroseksualne orijentacije i/ili ne slijede tradicionalne rodne podjele/uloge je teža. Razvoj samoprihvaćanja vodit će kvalitetnijem i ispunjenijem životu svake pojedinke i svakog pojedinca, ali isto tako, paralelno je nužan i proces mijenjanja društva u pravcu prihvaćanja i podržavanja različitosti.
Svaka osoba je vrijedna i jedinstvena i ima svoje potencijale koje će moći razviti tek ako se osjeća prihvaćeno i voljeno takvom kakva jest.