Neke ljude su nacisti progonili zbog onog što su činili, druge zbog onog što nisu htjeli činiti, neke zbog onog što su bili, a druge samo zato što su postojali.
– John Conway
U holokaustu, genocidu počinjenom za vrijeme Drugog svjetskog rata u režiji Adolfa Hitlera na teritoriju njemačkog Trećeg Reicha i drugim područjima pod njegovom okupacijom, ubijeno je 6 milijuna Židova i Židovki (zapravo 2/3 tadašnjeg židovskog stanovništva Europe).
No oni za koje se smatralo da žive „život nedostojan života“ (lebensunwertes Leben), pa ih se stoga treba i riješiti, uključivali su i Rome i Romkinje, slavenske narode, mentalno bolesne osobe, invalidne osobe, prostitutke, alkoholičare i alkoholičarke, Jehovine svjedoke i svjedokinje te gejeve.
Otprilike 100.000 je gejeva bilo uhićeno u razdoblju nacizma, između 1933. i 1945., a 50.000 ih je osuđeno. Pretpostavlja se da je pet do petnaest tisuća završilo u koncentracijskim logorima, od čega dvije trećine nije preživjelo. Bili su najniži na logorskoj ljestvici i svatko se nad njima imao pravo iskaljivati. Bili su prisiljavani na najteže radne zadatke (kako bi se izliječili od te svoje boleštine) i podvrgavani raznim eksperimentima i operacijama. Svjedoci pričaju da su baš za gejeve bila rezervirana najgora mučenja.
A lezbe? Da, bilo je i njih. Koliko, ne zna se. O njima gotovo da i nema zapisa. Jer one nisu završavale u tzv. logorima smrti zato što su bile lezbijke, već su razlozi njihova osuđivanja bili sasvim druge prirode. Nacisti, naime, nisu smatrali da bi žene mogle biti seksualna bića, pa ženska homoseksualnost nije predstavljala toliku opasnost za naciju i nije podlijegala zloglasnom paragrafu 175. Kaznenog zakona, kojim su muški seksualni odnosi bili sankcionirani još od 1871. (i koji se u doba nacizma koristio i za progon muškaraca koji bi samo i pogledali nekog drugog muškarca, a bilo je, vjerovale ili ne, i „uspješno“ dokazanih homoseksualnih pomisli). Padali su prijedlozi da se članak 175. proširi i na žensku homoseksualnost, ali ženino lezbijstvo, smatrala je većina „stručnjaka“, ne predstavlja joj prepreku da bude dobra žena i majka, jer ona „ne prestaje u potpunosti s normalnim seksualnim odnosima, već ostaje kao i prije korisna u smislu populacijske politike“. Ženu je, dakle, jednostavnije natjerati da se povinuje općeprihvaćenom heteroseksualnom ponašanju. Osim toga, rekoše ti stručnjaci, „prakticiranje ovog poroka ne utječe toliko negativno na žensku psihu koliko na mušku“.
Dakle, nacisti su otjerali malobrojne žene s pozicija moći, ukinuli ili asimilirali ženske i feminističke organizacije i ženama ograničili radijus kretanja i bivstvovanja na sferu obitelji: nacistički ideal žene približavao se starom njemačkom „3 K“ – djeca, kuhinja i crkva (Kinder, Küche, Kirche).
No to što lezbijke nisu (službeno) bile zatvarane zbog svoje seksualnosti ne znači da je lezbijstvo bilo dozvoljeno ili barem tolerirano, niti da lezbijke nisu umirale u logorima. Ipak su bile smatrane prijetnjom državnim vrijednostima jer se mislilo da će iskvariti heteroseksualne žene. Stoga je represija bila neskrivena: prema Zakonu o zaštiti mladih od opscenih publikacija zabranjeni su lezbijski časopisi; lezbijski barovi i klubovi su zatvoreni (čime je zatrta lezbijska supkultura), a od 1936. godine lezbijke su zatvarane najprije u psihijatrijske klinike kako bi se „izliječile“, a potom slane i u logore.
Lezbijke uglavnom nisu evidentirane u logorskim dokumentima, stoga se o njihovim sudbinama malo zna. Kako je već rečeno, u velikoj većini slučajeva uzrok za njihovu internaciju nije bila homoseksualnost, nego židovsko porijeklo, „asocijalno ponašanje“ (što se moglo odnositi na bilo kakvo ponašanje koje je bilo suprotno nacističkoj ideologiji), komunizam, prostitucija i slično. Za razliku od gejeva, lezbijke uglavnom nisu nosile ružičasti trokut na odjeći i nisu bile tretirane gore od drugih zatvorenica zbog različitog seksualnog identiteta. One su češće bile označene crnim trokutom, koji se inače dodjeljivao i beskućnicima, alkoholičarima, prostitutkama, ponekad i Romima i Sintima, uglavnom svima koji su bili smatrani asocijalnima i na taj način prijetnjom društvu – prijetnjom koju su lezbijke predstavljale zato što se nisu povinovale nacističkom idealu žene. Ponekad su nosile i crveni (kao političke zatvorenice) ili zeleni trokut (kao kriminalke).
Kako je roza trokut, koji je označavao osobe uhićene zbog njihove stvarne ili navodne homoseksualnosti, bio rezerviran za muškarce, lezbijke nisu predstavljale zasebnu kategoriju zatvorenica; i u ovom se aspektu opet potvrđuje lezbijska nevidljivost. Stoga, usprkos malobrojnim i kontradiktornim (a možda i ne uvijek najtočnijim) podacima, pokušajmo na ovaj dan sjećanja na žrtve holokausta (27. siječnja) dati vidljivost barem nekima od njih, prisjetiti ih se ili se upoznati s lezbijkama koje su skončale život u nacističkim logorima smrti neovisno o razlogu. Pokušajmo strahotama holokausta dati ljudsko lice ili barem ime.
Henny Schermann bila je Židovka, prodavačica i lezbijka iz Frankfurta, rođena 1912. Godine 1940. uhićena je u lezbijskom baru i deportirana u ženski koncentracijski logor Ravensbrück, sjeverno od Berlina. Ubijena je dvije godine kasnije u plinskoj komori u Bernbergu, umobolnici čiji je sastavni dio činio i tzv. centar za eutanaziju.
Na pozadini fotografije načinjene pri uhićenju, uz krivo upisano ime (Jenny Sara Schermann), datum i mjesto rođenja, piše i bračni status (neudana) i zanimanje te opaska da je dotična „Židovka bez državljanstva“ razvratna lezbijka te da izbjegava ime Sara (koje je svim ženama zakonski moralo biti dodano, kako bi se odmah znalo da se radi o Židovkama).
Činjenica da je Henny bila Židovka bila bi (i vjerojatno jest bila) dovoljna da bude osuđena na smrt u konc-logoru. No podaci zapisani na fotografiji, interes koji je za nju pokazao liječnik eugeničar u Ravensbrücku i deportacija u psihijatrijsku bolnicu Bernburg pokazuju da su nacističke vlasti vodile određenu evidenciju lezbijki i radile represiju nad njima. Isto tako, lezbijstvo je barem posredno (ili dodatno) moglo biti razlogom uhićenja i deportacije.
U istoj raciji lezbijskog bara uhićena je još jedna Židovka, Mary Punjer. U njezinim dokumentima stoji da je vrlo aktivna lezbijka. Maryna sudbina paralelna je onoj Henny: također je ubijena u istoj plinskoj komori početkom 1942.
Tridesetog studenog 1940. u logor Ravensbrück dovedene su Elli Smula (26), koja nije bila Židovka, i Margarete Rosenberg (30). Kao razlog njihova uhićenja u logorskim je dokumentima navedeno njihovo lezbijstvo, no trokuti koje su nosile bili su crveni – kategorizirane su kao političke zatvorenice. O njima ništa drugo ne znamo.
Felice Schragenheim, novinarka, Židovka, možda najpoznatija lezbijka žrtva nacističkog progona, imala je samo 22 godine kada je umrla, vjerojatno za vrijeme marša iz koncentracijskog logora Gross-Rosen u današnjoj Poljskoj do njemačkog Bergen-Belsena. O njezinoj ljubavnoj vezi s Njemicom Lilly Wust, ženom nacističkog vojnika, objavljena je knjiga Aimée & Jaguar, koju je prema sjećanjima same Lilly Wust napisala Erica Fischer. Knjiga je kasnije ekranizirana pod istim nazivom, a o Felice i Lilly snimljen je i dokumentarac Love Story: Berlin 1942.
Burbot Hahm, predsjednica lezbijskog kluba Violetta uhićena je zbog zavođenja maloljetne osobe. Prvo je bačena u zatvor, a zatim deportirana u konc-logor, iz kojeg je izašla napola paralizirana.
Hilde Radusch osuđena je jer je bila komunistkinja.
Else, konobarica iz Potsdama također je bila internirana u Ravensbrücku, a kasnije u Flossenburgu, kao „asocijalna“. U Flossenburgu je 1943. „radila“ u bordelu. Vjerojatno su je u Ravensbrücku prisilili na prostituciju, jer su ondje ženama obećavali slobodu ako se određeno vrijeme budu prostituirale u logorskom bordelu. Lezbijke su posebno slali tamo, da ih vrate na pravi put. No Elsi se nakon toga zameo svaki trag; vjerojatno nije dočekala kraj rata.
Berlinku Elsu Conrad, napola Židovku, vlasnicu ženskog kluba Monbijou i lezbijsku aktivisticu, denuncirao je poznanik. Završila je u zatvoru 1935. jer je „vrijeđala vladu Trećeg Reicha“ (navodno je rekla da je Hitler imao romansu sa svojim zamjenikom, Rudolfom Hessom). Prije isteka kazne prebačena je u ženski logor Moringen jer se u javnosti predstavljala kao arijka te zbog vrijeđanja Hitlera. U evidenciji jasno stoji da je lezbijka.
Koliko ih je bilo takvih, lezbi koje su imale ime i prezime, koje su voljele, radile, smijale se, plakale, čitale, pisale, plesale, uživale u životu koji se netko usudio nazvati nevrijednim, pa stoga i izlišnim, i koje su završile svoje živote na stravične načine.
To što ih nisu uhitili, evidentirali ili ubili zato što su lezbijke ne umanjuje njihovo lezbijstvo, niti njihovu ljudskost.
Zato što su postojale, zato što su i one bile žrtve nacističkog progona drukčijih – zato ih se sjećamo i zato ih se moramo sjećati; zato je na ovom mjestu i ova mini „Dvorana imena“.
