Suzbijanje homofobije, bifobije i transfobije u sustavu obrazovanja
Opis problematike
U Hrvatskoj su u posljednjih dvadeset godina učinjeni brojni koraci u suzbijanju homofobije, bifobije i transfobije te zaštiti ljudskih prava LGBTIQ osoba, kako na legislativnom području tako i na institucionalnom i društvenom planu.
Unatoč tome rasprostranjenost homofobije, bifobije i transfobije te nasilja prema LGBTIQ osobama i dalje predstavlja ključni problem društva, a LGBTIQ osobe su još uvijek žrtve učestalog emocionalnog, verbalnog i fizičkog nasilja te žive u strahu da će biti fizički napadnute, povrijeđene, izopćene, izbačene iz kuće ili otpuštene s posla.
Ova društvena nepravda prisutna je i u odgojno-obrazovnom sustavu, a perpetuira se institucionalnom homofobijom, bifobijom i transfobijom (kroz nevidljivost ili marginaliziranost LGBTIQ sadržaja u školskom programima, homofobnim i transfobnim sadržajima u udžbenicima, nepostojanje i neprovođenje akcijskih planova i politika za suzbijanje nasilja na temelju spolne orijentacije, rodnog identiteta i/ili izražavanja, homofobičnog, bifobičnog i transfobičnog govora u školama, stavljanje LGBTIQ tema u negativni kontekst u obrazovnom sustavu itd.) te individualnom homofobijom, bifobijom i transfobijom različitih aktera (poput negativnih stavova učenika/ica i školskih djelatnika/ica o LGBTIQ osobama itd.), o čemu svjedoče brojni primjeri iz prakse, kao i rezultati istraživanja.
Prema istraživanju političke pismenosti mladih (Baketa, N., Bovan, K. i Matić Bojić, J. 2021.)1, trećina ispitanih srednjoškolaca i srednjoškolki je u Republici Hrvatskoj još uvijek smatra da je „homoseksualnost neka vrsta poremećaja ili bolesti“, te da bi gej osobama trebalo zabraniti javne istupe jer na taj način loše utječu na mlade, dok oko 20% njih misli da se gej osobama treba zabraniti rad s djecom. Iako su škole, kao odgojno obrazovne-ustanove, mjesto gdje bi učenici/ice trebali/e dobiti točne i pouzdane informacije o LGBTIQ temama, u praksi to nije tako.
Analize školskih udžbenika i kurikuluma (Hodžić, LORI, 2022.)2 pokazuju da su LGBTIQ sadržaji u nastavnim materijalima „uglavnom nevidljivi, nedovoljno zastupljeni i/ili marginalizirani. Jedini su izuzetak novija izdanja (iz 2020. i 2021. godine) udžbenika etike nakladnika „Školska knjiga“, u kojima su vrlo obuhvatno i afirmativno predstavljene mnoge teme vezane uz LGBTIQ pitanja i rodnu ravnopravnost.“. Iako navedeni udžbenici Etike predstavljaju pozitivan i značajan korak u pravom smjeru, LGBTIQ sadržaji su istovremeno propisani kao izborni, što znači da ne postoji sustavna provedba i da nisu svi/e učenici/ice u mogućnosti dobiti navedene informacije. Također, obzirom da ne postoji sustavna edukacija i priprema nastavnika/ica za provedbu ovih tema, može se postaviti i pitanje kvalitete obrade navedenih tema. Poznato je da, ukoliko nastavnik/ica oklijeva ili osjeća neugodu prilikom izgovaranja riječi poput „lezbijka“ ili „transrodna osoba“, te emocije će biti iskomunicirane prema učenicima/icama, što dovodi do negativnih asocijacija povezanih s tim pojmovima, čak i ako namjera nastavnika/ice nije bila takva.
Sve ovo dovodi do toga da se LGBTIQ mladi, u odnosu na svoje cisrodne i heteroseksualne vršnjake i vršnjakinje, moraju nositi s puno više stresa i negativnih životnih situacija. Osim uobičajenih izazova adolescencije kroz koje prolaze i njihovi heteroseksualni vršnjaci/kinje, LGBTIQ mladi se moraju suočiti i s prihvaćanjem identiteta koji nosi veliku stigmatizaciju, socijalnu isključenost i druge negativne posljedice. Osim izazova samoprihvaćanja sebe kao LGBTIQ osobe, istraživanja sustavno pokazuju da su LGBTIQ+ učenici/ice česte mete uznemiravanja i vršnjačkog zlostavljanja u školama te da bivaju izloženi diskriminirajućim iskustvima.
Prema podatcima UNESCO-a (2021.) 54 % LGBTIQ osoba doživjelo je nasilje u školi barem jednom na temelju seksualne orijentacija i/ili rodnog identiteta, 83% učenika/ica je barem ponekad čulo negativne komentare prema LGBTIQ učenicima/icama, dok ih je 67% barem jednom bilo meta negativnih komentara. Stoga nije iznenađujuće da se velik broj LGBTIQ učenika/ica u školi osjeća nesigurno.
Podatci su slični i u Republici Hrvatskoj. Istraživanje Agencije Europske unije za temeljna prava (2020.) pokazuju da je samo 4% mladih LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj u potpunosti otvoreno oko vlastite seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta u školi, dok 63% u potpunosti skriva svoj LGBTIQ identitet.
Rezultati istraživanja o iskustvima i potrebama LGBTIQ mladih u obrazovanju (Štambuk, M. Udruga Dugine obitelji, Udruga LORI, 2022.)3 pokazalo je da 77% mladih LGBTIQ osoba koje su sudjelovale u istraživanju bilo više puta ili često izloženo HBT komentarima svojih vršnjaka/inja tijekom srednje škole, dok ih je 20% barem jednom doživjelo verbalno nasilje od nastavnog i stručnog osoblja u srednjoj školi.
Također, više od polovice LGBTIQ mladih barem je jednom bilo izloženo spominjanju LGBTIQ tema u negativnom kontekstu na nastavi i u nastavnim materijalima. Istraživanje je pokazalo i da 77% mladih LGBTIQ osoba ne zna kome mogu prijaviti nasilje u srednjoj školi ako ga dožive, a nasilje, pogrdan govor i govor mržnje obično ostaju neprijavljeni i zbog straha učenika/ica od homofobične reakcije osobe kojoj se obraćaju za pomoć.
Homofobično, bifobično i transfobično nasilničko ponašanje ostavlja neposredne, ali i dugoročne posljedice na psihosocijalno zdravlje mladih ljudi, kao i na njihovu sposobnost da postižu uspjehe u školovanju. Učenici/ice koji su doživjeli/e homofobično i transfobično nasilje imaju veću vjerojatnost za lošiji uspjeh u školi te brojne negativne ishode vezane za mentalno zdravlje (povećana anksioznost, strah, stres, usamljenost, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, samoozljeđivanje, depresija i samoubojstvo) kao posljedice doživljenog nasilja.
Iako su posljedice vrlo ozbiljne, za mlade LGBTIQ osobe najčešće ne postoji adekvatan sustav psihosocijalne podrške. LGBTIQ učenici/ice se ne obraćaju za pomoć nastavnicima/icama i stručnim suradnicima/icama (psiholozi/ginje, pedagozi/ginje i sl.) u školi jer se boje da će i ovdje naići na odbacivanje i osudu. S druge strane školski/e djelatnici/ice nemaju dovoljno informacija niti adekvatnog znanja u području psihosocijalne podrške za LGBTIQ mlade, a često i sami/e internaliziraju postojeće društvene homofobične i transfobične stavove vlastite homofobije i transfobije.
Također, dok se druga djeca u slučaju doživljenog nasilja mogu za pomoć obratiti u krugu svoje obitelji, mlade LGBTIQ osobe nemaju tu mogućnost ako obitelj ne zna ili ne prihvaća njihovu seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet.
S obzirom na nedostatak podrške i osoba kojima se mogu obratiti, LGBTIQ mladi su često prepušteni sami sebi, te se sami moraju nositi s izazovima odrastanja kao „drugačiji“, negativnim stavovima društva i svojih vršnjaka, institucionalne homofobije prisutne u obrazovnom sustavu, svakodnevnoj izloženosti negativnim porukama okoline, a često i diskriminaciji i nasilju. Smanjenje homofobije, bifobije i transfobije u sustavu obrazovanja te zaštita mladih LGBTIQ osoba jedan je od glavnih ciljeva kojim trebamo težiti.
Što je potrebno učiniti na razini sustava?
Homofobičnom, bifobičnom i transfobičnom nasilju treba pristupiti kao kompleksnom društvenom problemu, kojeg se može riješiti strateškim pristupom te preuzimanjem odgovornosti svih društvenih i institucionalnih aktera koji u konačnici mogu doprinijeti stvaranju održivog, prihvaćenog i učinkovitog načina nošenja države i društva s prepoznatim problemom.
Nacionalne politike, programi i inicijative u Hrvatskoj prepoznaju važnost zaštite djece i mladih od zlostavljanja, kao i važnost pružanja sigurne okoline te doprinosa poboljšanju njihove emocionalne, fizičke i obrazovne dobrobiti.
U veljači 2020., Vlada RH je usvojila Akcijski plan za prevenciju nasija u školama za razdoblje od 2020. do 2024. godine koji po prvi puta eksplicitno navodi obvezu razrade i provedbe programa prevencije homofobičnog i transfobičnog nasilja koje doživljavaju mlade LGBTIQ osobe zbog neuklapanja u tradicionalno uvriježene društvene norme o spolu, rodu i seksualnosti.
Program suzbijanja homofobije i transfobije u sustavu obrazovanja udruge LORI, uključen je u službeni popis preventivnih programa koje je Ministarstvo objavilo uz Akcijski plan.
U svim školskim ustanovama potrebno je utvrditi mjere za borbu protiv svih oblika homofobičnog nasilničkog ponašanja među srednjoškolskom populacijom, osigurati provedbu i praćenje izvedbe planova prevencije te osigurati podršku za LGBTIQ učenike/ice.
Po uzoru na EU i zapadne zemlje škole bi trebale biti upoznate s problemom vršnjačkog zlostavljanja i nasilja temeljenog na spolnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu u školama, jednakim mogućnostima za svaku osobu i sl. te razvijati strategije koje će osigurati zaštitu ljudskih prava LGBT mladih. Ravnatelji/ice, nastavnici/ice i stručni/e suradnici/ice dužni/e su spriječiti i zaustaviti svaki oblik nasilja u školi te, ako je potrebno, surađivati s policijom i centrom za socijalnu skrb. Važno je da škola osigura postojanje sigurnog mjesta na koje se mogu skloniti oni/e koji/e se osjećaju žrtvama, da vlastitim primjerom (tj. ponašanjem zaposlenika/ica) pruža model nenasilnog i pozitivnog ponašanja i poštovanja učenika/ica te da adekvatno nadgleda mjesta za koja učenici/ice kažu da su potencijalna mjesta napada i zastrašivanja.
U škole je potrebno uvesti edukaciju o LGBTIQ temama te ukloniti postojeće homofobične i transfobične sadržaje iz školskih udžbenika. Obrazovne ustanove trebale bi inzistirati na korištenju afirmativnog jezika na svakodnevnoj razini i reagirati na govor mržnje i diskriminirajuće komentare djelatnika/ica i učenika/ica. U školama je nadalje nužna i edukacija za senzibiliziranje školskog osoblja te učenika i učenica o LGBTIQ temama koju će provesti LGBTI organizacije, a treba osigurati i raznolike izvore podrške za osobe koje su doživjele nasilje zbog svoje spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Dosadašnji rad udruge LORI u ovom području
U području suzbijanja homofobije, bifobije i transfobije u sustavu obrazovanja, udruga LORI je od 2012. godine provela niz aktivnosti i projekata, koje su uključivale direktan rad s učenicima/icama, nastavnicima/icama i drugim školskim djelatnicima/icama na edukaciji o LGBTIQ temama, smanjenju vršnjačkog nasilja te senzibilizaciji za prihvaćanje LGBTIQ mladih. Više o programu možete pronaći ovdje.