“Dobro prosuđivanje proizlazi iz lošeg iskustva, a dobar dio lošeg iskustva proizlazi iz lošeg prosuđivanja.”
– Anonimno
Zaključak je..?
“Malo sam istraživala i…”… nemojte me nečime gadati, ali naišla sam na ovu rečenicu u naslovu jednog od dokumenata u My Documents i ne mogu odoljeti.
Učinila mi se apsolutno privlačnom, kao prvi pravi proljetni dan, onaj koji te obasja toplim zrakama sunca i opije mirisima cvijeća i voćki u cvatu. Ok, upravo sam izgubila čitavu minutu dragocjenog vremena, jer život je kratak, na mozganje kako se kaže voćki ili voćaka. Blesava sam ovih dana, ali ne, ozbiljno vam kažem, totalno sam blesava. Evo, da dokažem, prekjučer sam frfljala cijeli dan. Nije mi nikako polazilo za jezikom izgovoriti sve one riječi sa č, ž, š onako kako bi trebale biti izgovorene. Možda su godine u pitanju, ipak je dvadeset i šesta sjela na ramena jedne okorjele aktivistice, što pomnoženo sa sedam, iznosi?! Ili ne korištenje doticnog organa.
Nego, vratimo se mi na moju originalnu temu, prije nego što sam se zagubila u ludnici dana. A za one koje se pitaju, moja originalna tema su prve dvije rečenice teksta, da. Što?! Tko zna nešto reći može to i u dvije rečenice. To očito nisam ja, pa nastavljamo.
Razmišljala sam o bezbroj stvari o kojima bih mogla zapisati par rečenica i ugledavši gore navedenu rečenicu palo mi je na pamet da je to nešto što ne radimo baš često. Mislim na istraživanje. Izrazito sam znatiželjna po prirodi, i kao mala sam stalno negdje njuškala, kopala i prevrtala, nekada i doslovno. Danas je sve to prisutno, ali u malim dozama. Sada kopkam po sebi, prevrćem i istražujem, ali pripadam manjini. Eh, nije dovoljno što sam žena, lezbijka, aktivistkinja, još sam i pripadnica one manjine koja neprestano radi i istražuje, okolo i po sebi. I, iako sam ponosna na to, kao i na sve drugo, žao mi je što to ne radimo svi/e. Previše je ljudi koji su pretrpani svojom svakodnevnicom i kreću se pod autopilotom, a da pritome nemaju blagog pojma što im se događa u životu. Ne osjećaju, ne vide. Zato na svijetu postoji toliko osoba koje nemaju svoje mišljenje ili ako ga imaju onda se ono ne razlikuje od mišljenja društva. A znate kako kažu, jednom kada se ne čuju različita mišljenja u narodu znači da nitko ne misli. I, pitate li mene, tko god je to rekao/rekla, u potpunom je pravu.
Hoćete li i vi sada sa mnom, prinuti poslu, izvaditi sva ona povećala koja ste kao male/i popalile/i roditeljima kako bi se igrale/i Sherlocka i staviti ih na oko, a ispod povećala smjestiti nešto vama zanimljivo? Možemo mi to. Ovdje, danas, svečano proglašavam povratak dječjoj radoznalosti, ljubavi prema novom, različitom i njuškanju do novosti. Ako nećete Sherlocka, pa možete biti Scully. Nađite si Muldericu i idemo. Od danas se svečano zavjetujemo da čemo svaki svoj dan istražiti i iskoristiti u potpunosti, da ćemo redovito raditi baš one stvari kojih se bojimo i da ćemo priznati napokon sebi i drugima kako je život najljepši poklon koji smo dobile/i, čak i onda kada nam koljena budu izgrebana, grlo suho, a svaki mišić vapio za odmorom, uključujući srce.
I sada cijelu ovu priču uzmite kao metaforu za ono za što vam odgovara i odjašite u sumrak. Samo jedno ne mojte zaboraviti; istražujte, mislite, volite i igrajte se. Možda vam se cini da sam upravo spomenula četri stvari koje ne treba zaboraviti. Varate se. Sve to je samo jedna cjelina – Vi.
apropo