“You must remember this
A kiss is just a kiss, a sigh is just a sigh
The fundamental things apply
As time goes by”
Nakon Velike Britanije, u kojoj je bio sredinom rujna 2010. i u kojoj je organiziran protest zbog sufinanciranja posjeta novcem poreznih obveznika, stavova o abortusu, gej brakovima, kontracepciji i zaređivanju žena za svećenice te pedofilije unutar crkve i ostalih tričarija, rimokatolički vrhovni poglavar je početkom studenog posjetio Španjolsku, zemlju (donedavno) smatranu bastionom katoličanstva (po svoj prilici zbog inkvizicije, konkvistadora i Francisca Franca – skupinama i osobama koje sve redom utjelovljuju kršćanski duh i, posebice, Isusov nauk), a sada zemljom koja je posrnula u vjeri jer je nekim ljudima, eto, dozvolila da se vjenčaju zato što se – vole (?!).
I tamo su ga dočekali protestom, u kojem su vrhovnog oca svih bogobojaznih i kreposnih heterokatolika i nadasve im podložnih družica agresivno napali – poljupcima. Ne, nisu (nasreću) njega ljubili/e, već se nekih dvjestotinjak osoba podijeljenih u istospolne parove ljubilo svima naočigled. Što je, navodno, papi velika uvreda jer, riječima kastavskog župnika “normalni bračni drugovi ili normalni mladići i djevojke to iz poštovanja prema sv. Ocu Papi nebi [sic] pred njim činili”.
Ma što su to ti “abnormalni”, “agresivni”, “perverzni”, “maloumni” “jadnici” pred njim činili a što se ne bi smjelo? Iskazivali svoju ljubav? Otkad se to ne smije? Svakodnevno svjedočimo razmjenjivanju poljubaca, dodira i drugih nježnosti heteroparova svih dobi, oblika, boja i veličina. Osim ako to razmjenjivanje ne poprimi drugi tijek – onaj razmjene nekih drugih tjelesnih tekućina – gotovo nitko se neće niti osvrnuti na par koji se poljubio, uhvatio za ruke ili na neki drugi način dodirnuo s ljubavlju. A to uključuje i papu.
No, čim su u pitanju gej i lezbijski parovi, odmah se ista situacija drukčije tumači. Onda se isti onaj poljubac, isti nježan dodir, isto držanje za ruke ne smatra iskazivanjem ljubavi, već (opet maštovitim i bogatim Jurčevićevim rječnikom rečeno) “pokazivanje[m] najnižih abnormalnih strasti”. Riječ je, dakle, o najnižim, karnalnim, strastima. O seksu. Iz toga slijedi da lezbijke i gejevi nisu sposobne/i za ljubav, nisu u stanju voljeti se, već samo zadovoljavati seksualnu želju i, zamislite, žele to činiti i pred papom! Otprilike kao životinje – kad im dođe, nije ih briga tko ih gleda. Ali životinjama ćemo to velikodušno oprostiti, ipak su – životinje. A i to rade kako bi osigurale potomstvo. No, za razliku od životinjskih (koje su, kao i heteroseksualne osobe, božja stvorenja), strasti gejeva i lezbijki nisu samo “najniže”, nego i “abnormalne” – jer su, naime, “homoseksualni čini u sebi neuredni”. Zašto? Ima li ikoji drugi razlog osim onog da je to tako jer Crkva (na čijem čelu stoji Benedikt XVI, a začelju Franjo Jurčević) kaže da je tako? A njima je, navodno, to osobno prišapnuo bog otac. Sina, naravno, nisu ni pitali.
Papa sljedeće godine dolazi u Hrvatsku. Svi/e porezni/e obveznici /e (pod uvjetom da uredno izvršavaju svoje obveze) plaćaju njegov dolazak. Uključujući i one koji/e to ne žele. Uključujući i one koje njegovi autistični i anakroni stavovi u najmanju ruku iritiraju, a u najgorem slučaju vrijeđaju. Osnovan je i Odbor za pripremu i praćenje njegovog posjeta, koji će bez problema utrošiti milijune teško zarađenih, recesijskih, kuna kako bi nam papa(k) mogao govoriti o čistoći i svetosti heteroseksualnog braka (u Hrvatskoj je prošle godine 13 muškaraca ubilo svoje supruge), obitelji (procjenjuje se da je u svijetu, ovisno o zemlji, 25-50% djece fizički zlostavljano, najčešće u obitelji) i Katoličke crkve (od skoro 11.000 istraživanih slučajeva seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane katoličkih svećenika u SAD-u, u preko 22% radilo se o djeci mlađoj od 10 godina).
Hoćemo li i mi organizirati masovno ljubljenje kako bismo pokazali/e što mislimo o njegovim porukama “mira i ljubavi”? Ili ćemo se povući i pustiti ga da nas vrijeđa i napada u našoj zemlji, na našem teritoriju? Hoćemo li uzeti u obzir nedavne događaje u regiji (Belgrade Parade) i zemlji (napadi na gejeve u Zagrebu) i zaključiti da bismo time samo navukli na sebe bijes divljaka i neonacista? Ili ćemo nastojati zadržati krhku podršku onih koji su načelno tolerantni, ali su protiv svake akcije kojom se povećava vidljivost LGBTIQ osoba (poput prajdova ili razvijanja zastave duginih boja na nogometnim utakmicama, na primjer) te čekati da njihova podrška ojača i da društvo u cjelini postane tolerantnije?
Ovdje je bitno napomenuti dvije stvari.
Prvo, nasilnici, divljaci i huligani uvijek će naći neku izliku za nasilje. Ako neće namlatiti geja zato jer se s dečkom držao za ruke, namlatit će ga zato što postoji. Ili će razbiti Gračanov auto jer je Rijeka izgubila. Ili jer im se ne sviđa njegova njuška. Ili će ostrugati lice s kamene skulpture u parku. Ili uništavati nadgrobne spomenike s a) njemačkim, b) talijanskim, c) srpskim, d) svim navedenim imenima i prezimenima. Ili će napasti i ubiti nekoga jer ih je upozorio na to da treba stati u red. Ili zato što je metalac. Ili zbog frizure. Itd. Batine ćemo dobivati “provocirali” ih ili ne. Jer tu se ne radi o ljudima koji imaju problem s gejevima i lezbijkama ili redom ili kamenim spomenikom. Radi se o ljudima koji imaju problema. Općenito. Ne bih ulazila u to jesu li ti problemi izlječivi ili nisu, ali trebamo shvatiti da nemaju veze s nama.
Drugo, oni/e koji samo deklarativno “podržavaju” ljudska prava i govore “gej je ok, ali nemojte preda mnom, pred punicom, pred djecom, pred kućnim ljubimcima, nemojte opet s tim prajdom, nemojte marširati, nemojte izazivati nasilnike, nemojte nas podsjećati, nemojte zapravo ni govoriti o tome, a mi ćemo se praviti da imate sva ljudska prava koja vam pripadaju” u neku su ruku gori/e od onih gore navedenih: od onih barem znaš što možeš očekivati. Batine. A ovi/e postavljaju uvjete. No, smije li prava podrška imati zadršku? Ili se tada radi samo o praznim riječima, iskonstruiranoj fasadi iza koje ničeg nema? Rekli bi Englezi – lip service.
Koliko god se masovno ljubljenje nekima činilo pretjerano, nepristojno ili jednostavno nepotrebno, kiss-in je dobar način filtracije onih koji/e zaista podržavaju ljudska prava seksualnih i rodnih manjina od onih koji/e to rade samo deklarativno. On je i zoran način ukazivanja na dvostruka mjerila koja vrijede za različite (a ponekad i iste) ljude u, realno gledajući, istim situacijama. Kako će oni/e koji/e svoja ljudska prava uzimaju zdravo za gotovo znati da su nama zanijekana ako im to ne pokažemo?
Osim toga, kad bi organizacije koje se bave ljudskim pravima seksualnih i rodnih manjina čekale da društvo postane tolerantnije i otvorenije prema različitosti, mogle bi slobodno staviti ključ u bravu. Jer promjena se neće dogoditi sama od sebe (to je razlog zašto te udruge i postoje). A kad bi se promjena slučajno i dogodila sama od sebe, onda više ne bi ni bilo potrebe za ovakvim akcijama (no, isto tako, ni za samim udrugama).
Yours Modest(l)y