“There is no end. There is no beginning. There is only the infinite passion of life.”
– Frederico Fellini
Sve redom ove su serije namijenjene publici koja je u pubertetu i sve redom se bave seksualnošću koja je na one višestruko priznate i prihvaćene u društvu. Neke od ovih serija, kao South of Nowhere i Sugar Rush grade svoju radnju oko likova homoseksualne i/ili biseksualne orijentacije ne mareći za lažni moral društva u kojem živimo. Iako su serije u neku ruku manje seksualno eksplicitne nego one koje imaju samo heteroseksualne likove, ipak su njihovi likovi potpune osobe koje istražuju svoju seksualnost, zaljubljuju se i ulaze u seksualne odnose.
Ovo nije tekst o tim serijama, barem ne isključivo, niti je njihova recenzija s preporukom, iako ih toplo preporučujem, ovo je osvrt na njihov utjecaj na život onih koji danas odrastaju i usporedba s odrastanjem onih od nas koji su stasali u među razdoblju, te onih koji to sada gledaju kao već dobrano odrasle osobe. Ne radi se o stručnom tekstu, već samo jednom razmišljanju, jednom pogledu na stvari i medije kakvi su danas. Možda hrabriji, a možda samo žedni gledanosti ili oboje.
U vrijeme kada sam ja odrastala, imam 27 godina, rijetko se govorilo o bilo kojoj drugoj seksualnoj orijentaciji osim heteroseksualnosti. Bajke, filmovi, serije, romani, sve s čime sam dolazila u dodir bilo je heteroseksualno. Časopisi za pubertetlije mojih godina davali su nam savjete kako se obući za njega, misliti za njega, zavesti njega. Bilo je teško vjerovati da postoji toliko različitosti oko mene, jer ju se nikada nije spominjalo. Srećom pa sam otkrila svakakve subkulture u Rijeci o kojima se u medijima nikada nije govorilo, te sam vjerovala da su sve ljepote skrivene od mnoštva iz nekog meni tada nedokučivog razloga. S deset sam godina prvi put gledala film u kojem je bio gej dečko. Nije me iznenadilo, jer sam bila nešto čitala o tome, a i neki su mi filmovi davali taj neki osjećaj da stvari baš i nisu toliko «straight» koliko ih se pokušava prikazati. U filmu se taj dečko borio sa svojom obitelji nakon što im je rekao da je gej. Dobio je podršku majke, ali ga je otac izbacio iz kuće. Te su mi scene ostale utisnute u sjećanje, a u mom dnevniku iz tog razdoblja stoji rečenica: «Šta ako sam ja gej?» I tako, ja bi rekla da sam s deset godina naslućivala istinu i tražila ju pomalo u drugima, u knjigama, filmovima, časopisima, a najviše u sebi. Sa 12 sam se već odlično snalazila u pronalaženju skrivenog sadržaja, čitanju između redaka, ali je bilo i sve više spominjanja onih drugih seksualnih orijentacija, npr. u Zakon u L.A.-ju.
Cijeli sam pubertet trebala neko priznavanje postojanja onih kao ja, neko priznanje da nas ima, da živimo na ovome svijetu u stvarnosti, a ne samo u svojim glavama. Kako sam ja rasla, rastao je i broj pojavljivanja homoseksualnih i biseksualnih likova u medijima, a sve se više poznatih osoba outiralo. Nekada imam osjećaj da smo mediji o homoseksualnosti i ja rasli istim tempom. Danas kada sam ja prilično glasna o svojoj seksualnoj orijentaciji, u smislu da ju živim i ne skrivam, i mediji na svakom koraku prikazuju i prate homoseksualne i biseksualne osobe, a svako toliko i transrodne osobe. Mislim da možemo reći kako nema te serije u kojoj se barem jednom ne pojavi ta tema, u brojnim je filmovima, te ima i sve više gej filmova i gej serija. Oni od nas koji odrastaju danas mogu naći brojne primjere njima sličnih osoba u medijima i mogu se prepoznati i/ili se ugledati na nekoga. Isto tako, mogu se upoznati i s cijelim stilom života koji se veže za supkulture izgrađene zbog različitog tretiranja ljudi na osnovi seksualne orijentacije. Ovih dana imam osjećaj kao da nadoknađujem dijelove izgubljenog puberteta kroz serije, kako tražim onu naivnost i nevinost prvog zaljubljivanja u titrajima ekrana, onu opuštenost i sreću. Tražim one stvari koje su nama u neku ruku oduzete jer nismo smjele/i, jer to nije dobro, nije prirodno, nije zdravo, nije dozvoljeno, nije lijepo…. I sve to. Sve to što je ubijalo u nama mogućnost veselog, opuštenog upuštanja u prve poljupce, prve veze, prve seksualne odnose. Drago mi je za djecu danas, za mlade danas. Drago mi je da mogu rasti u svijetu gdje dobiju slike onoga kako to treba biti, kako ljubav treba ići za svakoga u tim godinama bez obzira na seksualnu orijentaciju. Mislim da tako izgrađujemo naraštaje koji će biti snažniji od nas, prihvaćati sami sebe bolje i biti doslovno emocionalno zdraviji.
A mi ostali, pogotovo oni stariji koji nisu imali prilike vidjeti tako nešto dok nisu napunili 30 ako ne i kasnije, mi imamo ispriku kada se počnemo ponašati kao pubertetlije. Imamo ispriku, jer imamo pravo probati ono što nam je uskraćeno.
Mogla bi pisati još o tome, mogla bi napisati cijeli rad na ovu temu i važnost prikazivanja svega toga u medijima, dostupno svima, ali stat ću tu dok imam taj lijepi osjećaj u sebi, dok mi unutrašnjost ljulja ona nevinost pubertetskog razvijanja u osobu prema kojoj napredujem danas. A sa sobom iz tog razdoblja nosim potrebu da mi ulazak u odnos ide polako, od držanja za ruku, dopisivanja, dugog razdoblja ljubljenja i izlazaka, te tek onda vođenja ljubavi. To je ono što sam ja sebi ostavila budući nisam imala sve to sa 15.
Nadam se da će se neke od tih serija, koje se ne prikazuju još, uskoro početi pokazivati i na našim programima, za dobrobit svih mladih koje god seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta bili.
apropo