Most of our happiness depends on our disposition not on circumstances.
– Martha Washington
Razmišljajući o svim stvarima koje se događaju svaki dan, teško postaje izdvojiti jednu kojoj bi posvetila punu pažnju. No, kako to često biva u svijetu piskaranja po papiru, tako izgubljenoj u svojoj glavi pala mi je na pamet tema koju srećem i srećemo svaki dan, a opet nije na naslovnicama novinama niti navedena kao tema dnevnika i drugih informativnih emisija. Možda se njome jednom davno bavila Latinica.
Ako radimo i malo se okrenemo oko sebe primijetit ćemo da su svuda oko nas neki dupli odnosi. Ova osoba ti je prijateljica i kolegica, ova druga ti je bivša cura i prijateljica, ona druga ti je kolegica i bivša cura, i sve nešto tako redom. Kako je i meni cijela ta situacija dosta zakukuljena, eto vam teme ovog bacanja misli na papir kako bi s vama podijelila te neke nasumične ideje koje nam padnu na pamet u nekim tamnim satima kada kreativnost zagrli našu osobnost u potpunosti. Nekima, doduše, možda samo draga prišapne temu na uho, hej, nikad se ne zna. Od kuda god stigla inspiracija, dobro je, dok god stiže.
Odnosi među ljudima su općenito prilično komplicirani. Nije lako u niti jednom slučaju pomiriti dvije različite osobnosti, ideologije, vjerovanja i načine razmišljanja, te logiku. Nije lako. Ako mislite da je, odnosi vam nisu dovoljno duboki, jer i s najboljim prijateljima/cama nam kad-tad pukne film. Priznajmo si! I sa curama nam pukne film! Zar ne?! Pukne i svima njima s nama. Nismo ni mi anđeli! To što trenutno pišemo/čitamo ovaj tekst ne znači da smo isključene/i iz rasprave. Present company nije excluded drage i možda dragi moji. I kao da činjenica da su odnosi komplicirani nije dovoljna dogodi nam se da u uskom okruženju imamo ljude s kojima imamo razne dualne ili više-alne odnose. Tako sam ja naviknula već raditi s bivšima svojima ili od moje bivše, a naravno da sam naviknuta biti prijateljica svojim bivšima te da one trebaju biti u dobrim odnosim s mojom sadašnjom. U ovom našem svijetu, žena na ženu, to je kao neko nepisano pravilo. Tu se još lako kretati u zavrzlami, ali dodamo li tome poslovnu etiku, da li su sada stvari isto toliko jasne?
Uzmimo za primjer slijedeće:
Matilda radi u disco klubu koji je vrlo popularan kod LGBTIQ populacije, možda i iz razloga što ga je otvorio gej par. Ona je upraviteljica kluba i brine se o tome da ima pića, da su plesačice dobro, da su plesači svi na broju, da se nikoga od izvođača ne pipka bez njihove dozvole, da v.i.p. osobe ulaze preko reda (bezobrazno, ali moraš nekako raiting držati). Budući je klijentela većinom LGBTIQ i izvođači pripadaju našoj maloj velikoj zajednici. Matilda naravno provodi gotovo svaku svoju sekundu u klubu. Iako ima asistenticu i asistenta, toliko su svi u poslu da gotovo spavaju u klubu. Njen osobni život je, naravno, unatoč činjenici da gotovo nema slobodnog vremena, osim bolovanja, vrlo bogat. Matilda pozna jako puno ljudi. Često kada ih sretne nije sigurna od kuda ih zna. Kaže da je sretna kada uspije prepoznati svoje roditelje. Normalno je da s takvim tempom i poslom baš i ne stigne tražiti curu okolo. Ako ju pitate reći će vam da su joj sve cure ušle kroz vrata kluba i time u njen život. Da nije tako bila bi još uvijek i stalno single. Matildine cure su gotovo sve stigle kao osoblje kluba i radile tu neko vrijeme. Neke su još tu, druge su otišle za boljim poslom. Trenutna situacija je takva da Matilda radi sa dvije svoje bivše kojima je nadređena. Trenutna situacija je i takva da njena sadašnja cura nastupa s vremena na vrijeme u klubu.
U ovakvoj situaciji Matilda jedne večeri ulazi u raspravu o radnoj etici s nekim poslovnjacima. Razmišljajući malo o američkim praksama i pravilnicima koji su osmišljeni kako bi spriječili moguće tužbe tako da zabranjuju sve što bi moglo dovesti do nekih situacija, Matilda shvaća da je njen život sastavljen od svih tih malih stvarčica koje ti zakoni zabranjuju.
Razmatrajući Matildinu situaciju prijateljica mi je skrenula pažnju na curu koju ona zna, a koja radi sa svojim bivšim i sa svojim sadašnjim i nema problema s njima, ali zato ima problema s jednim kolegom koji se zaljubio u nju i s kojim je, nakon što ga je odbila, postalo nemoguće raditi.
Pitanje do kojeg me je ovo dovelo je: što se točno sve smije zabraniti na radnom mjestu kada govorimo o interakciji ljudi?
A drugo pitanje je: dokazuje li Matildina priča da se ljudi kada su dovoljno profesionalni znaju nositi sa svojim duplim odnosima?
Ovo nije tekst sa zaključkom, jer se tu nema što puno zaključiti. Pravilnici postoje s razlogom, najčešće je taj razlog novac, ali svejedno je razlog, a na nama je da se snalazimo u svojim odnosima što bolje možemo. Ono što je meni važno kada radim, bilo da radim s bivšom, s najboljom prijateljicom, sa svojom curom, s njenim bivšim dečkom, je to da smo sve profesionalne/i kada smo na poslu.
I zato me ne smeta tko je s kime ili tko je s kime bio ili tko bi s kime bio, važno mi je samo da posao obavljamo kako treba i da su nam odnosi dobri dok to radimo. A van posla lako za naše odnose, iako i njih volim lijepe i glatke;)
Čini mi se da je vrijeme u kojem živimo prebrzo i toliko ludo da se ne zna ako ćemo preživjeti danas. U takvoj mi je situaciji blesavo ograničavati ljude, a opet razumijem potrebu da se osigura profesionalnost jer mi, ljudi, često zapustimo sve ostalo vođeni emocijama. S time da nije problem u zapuštanju svega, veći je problem kada osoba ne zna kontrolirati svoje emocije i dozvoljava im da upravljaju njome kompletno mimo ikakvog zdravog razuma pa tako i poslovnog zdravog razuma. Neki od nas jednostavno nisu dovoljno emocionalno odrasli da bi se nosili s onime što im njihov unutarnji svijet zna prirediti.
Ali svejedno, da li se smije ljudima zabranjivati stvaranje intimnih odnosa na radnom mjestu? Nije li to oblik kršenja ljudskih prava?
apropo