Posljednjih se godina u hrvatskom javnom diskursu sve više raspravlja o prisutnosti rodno uvjetovanog nasilja kao ozbiljnog problema koji potresa naše društvo. Tome je tako velikim dijelom zahvaljujući djelovanju feminističkih organizacija koje se već dugi niz godina bave ovom problematikom, kontinuirano zagovarajući ozbiljnije sustavne promjene koje bi doprinijele ne samo boljoj intervenciji u slučajevima obiteljskog i partnerskog nasilja (kao najčešćih oblika manifestacije rodno uvjetovanog nasilja), već i njegovoj prevenciji. Takav je angažman ovaj fenomen doveo u svojevrsni medijski mainstream zbog čega se ne samo više izvještava o takvim slučajevima, već se mijenja i paradigma oko načina izvještavanja pri čemu se može uočiti veća senzibiliziranost medija na okolnosti u kojima se rodno uvjetovano nasilje manifestira, uvažavajući prava i integritet žrtava nasilja.
No, iako je Hrvatska 2018. godine ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (tzv. Istanbulska konvencija), problem rodno uvjetovanog nasilja i dalje ostaje prisutan. Obaveze koje Konvencija nameće zahtijevaju jačanje zakonskih okvira koji se tiču zaštite žrtava nasilja te njihovu sustavniju implementaciju. Može se reći kako je prvi korak Republika Hrvatska djelomično zadovoljila donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izmjenama i dopunama Zakona o ravnopravnosti spolova, izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku i izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, uzimajući u obzir međunarodne preporuke i EU direktive koje osiguravaju jaču zaštitu žrtava nasilja.
Međutim, problem i dalje ostaje na razini nedosljednosti u primjeni zakona u praksi zahvaljujući individualnim pristupima pojedinih sudaca/tkinja, policijskih službenika/ica, socijalnih radnika/ica, medicinskog osoblja, obrazovnih djelatnika/ica i drugih profesionalaca/ki koji/e su prve kontakt točke žrtvama nasilja. Veće propuste pritom predstavlja nepostojanje jasnije i sustavnije međusektorske suradnje te kontinuiranih preventivnih obrazovnih programa za sve službene osobe koje se ovim fenomenom bave, direktno ili indirektno.
U godišnjim izvještajima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ove sustavne nedostatke možemo vidjeti u njihovoj statističkoj manifestaciji, pa je tako razvidno kako su obiteljsko i partnersko nasilje dominantni oblici rodno uvjetovanog nasilja u Hrvatskoj, u posljednjih je 6 godina 100 žena ubijeno od strane njihovih (bivših) supruga i partnera, ili nekog drugog muškog člana obitelji, pri čemu femicid čini trećinu svih ubojstava u Hrvatskoj, svakih 15 minuta jedna žena postaje žrtvom nasilja, jedna od tri žene iskusi ekonomsko nasilje u intimnom odnosu, 58% mladih žena u dobi od 16 do 26 godina proživjelo je neku vrstu nasilja u partnerskom odnosu, a čak dvije trećine njih je takvo ponašanje trpjelo kroz duži period. Statistike pokazuju kako na jedno prijavljeno nasilje dolazi otprilike 10 neprijavljenih, što je ponajviše rezultat stigmatizacije i sekundarne viktimizacije žrtava nasilja, što od strane društva, a što od samog sustava. Ovaj je omjer još drastičniji u slučajevima seksualnog nasilja koje trpi dodatnu težinu „sramote“ pa tako na jedno prijavljeno dolazi 20 neprijavljenih slučajeva. Pored problema suočavanja s društvenom osudom i nerazumijevanjem, žrtve ne prijavljuju nasilje velikim dijelom i zbog nepovjerenja u sustav s obzirom na to da se nasilnike kažnjava minimalnim, većinom novčanim kaznama (koje često podmiruju iz zajedničkog budžeta), a sami sudski procesi traju predugo s nerijetko nezadovoljavajućim ishodom, za vrijeme kojeg se žrtve suočavaju s dodatnim teretom sekundarne viktimizacije. Primjerice, tek jednom od deset nasilnika biva izrečena bezuvjetna zatvorska kazna, a u više od 90% prijavljenih i procesuiranih slučajeva silovanja, osuđeni silovatelji su kažnjeni minimalnom kaznom od jedne godine zatvora.
Osim propusta u pravosudnim praksama, veliki je nedostatak i u pružanju podrške žrtvama nasilja. Značajan broj njih nema pristupa nikakvoj (besplatnoj) psihološkoj i pravnoj podršci, zbog čega im je dodatno otežan proces izlaska iz nasilničkog odnosa koji je sam po sebi traumatično iskustvo, pogotovo onima koje se ne mogu osloniti na zaštitu i podršku svojih bližnjih. Također, u Hrvatskoj smo suočene i s potkapacitiranošću brojem skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, što prema procjeni Vijeća Europe u skladu s odredbama Istanbulske konvencije u brojkama iznosi nedostatak u smještajnom kapacitetu od 700 osoba. U 6 županija ne postoje nikakva skloništa, a za žrtve seksualnog nasilja djeluje samo jedan centar u Zagrebu u kojem mogu dobiti psihološku i pravnu podršku.
Zašto onda ne postoje konkretniji koraci u rješavanju ovog ozbiljnog problema? Naime, iako je društvena svijest o rodno uvjetovanom nasilju porasla, nasilje se i dalje tretira kao privatna stvar, dio dinamike partnerskih odnosa i obiteljskih trzavica, što je plastično potvrdila i izjava prethodne resorne ministrice Murganić, koja je na jedan od medijski popraćenih slučajeva nasilja reagirala izjavom: „Tako vam je to u braku“. (Ne)reakcija državnih institucija, članova/ica političke elite kao i društva u cijelosti, pokazuje duboku ukorijenjenost dominantnih patrijarhalnih obrazaca koji normiraju stereotipne rodne uloge, drugim riječima, podčinjenost i deprivilegiranost žena u svim aspektima društva. Ti se obrasci ponajviše mijenjanju sustavno kroz odgoj i obrazovanje, što bi značilo kako bi posebice s mlađim generacijama trebalo raditi na izgradnji društva koje uistinu iskazuje nultu toleranciju na nasilje, usvajajući vrijednosti rodne ravnopravnosti, solidarnosti, socijalne pravde te međusobnog poštivanja i uvažavanja. Drugim riječima, feminizam u škole.
- foto: Marko Laća
