Cjelovita seksualna edukacija bazira se na ljudskim i seksualnim pravima koja su definirana međunarodnim dokumentima kao što su Opća deklaracija o ljudskim pravima i Deklaracija o seksualnim pravima, te objedinjuje znanstveno utemeljene informacije o seksualnosti. Kroz ovu vrstu edukacije, ljudskoj seksualnosti se ne pristupa isključivo iz biološke perspektive, već je izrazito bitna i ona psihološka, istovremeno ju stavljajući u širi društveni, kulturni i politički kontekst u kojima se seksualnost promišlja. To znači da osim zaštite spolnog zdravlja i promicanja spolno odgovornog ponašanja, promovira rodnu ravnopravnost, inkluziju i izgradnju veza temeljenih na međusobnom poštovanju i razumijevanju kroz razvoj asertivne metode komuniciranja. Značajnu ulogu ima u suzbijanju diskriminacije na temelju rodnog identiteta i seksualne orijentacije i preuzimanja očekivanih i stereotipnih rodnih uloga u vezama, što za manjinske i diskriminirane skupine djeluje osnažujuće. Nije stoga čudo da ju se u međunarodnim, ali i nacionalnim dokumentima navodi kao jedan od neizostavnih mehanizama prevencije rodno uvjetovanog nasilja, posebice među mladima.
Kurikulum cjelovite seksualne edukacije u skladu je s Globalnim ciljevima održivog razvoja 2030 i sadrži interaktivne metode prilagođene dobi učenika/ica (5-18+) koje potiču razvoj kritičkog razmišljanja, stjecanje znanja, stavova i vještina koji im omogućuju zdrav i odgovoran pristup seksualnosti. Mnoge međunarodne organizacije poput WHO-a, UNICEF-a, UNESCO-a UNFPA, UN Women, IPPF-a ističu važnost cjelovite seksualne edukacije za djecu i mlade kako bi sa sigurnošću mogli donositi odgovorne odluke o vlastitoj seksualnosti. Važno im je osigurati sustavnu edukaciju kako ne bi bili prepušteni mnogobrojnim neprovjerenim izvorima informacija dostupnih na internetu te kako bi i sami mogli procijeniti koji su pouzdani i znanstveno utemeljeni.
Evaluacije cjelovite seksualne edukacije pobijaju česta neutemeljena vjerovanja da će edukacija mladih koja se temelji na pozitivnom pristupu seksualnosti, a ne isključivo na apstinenciji, potaknuti mlade na rano i neodgovorno stupanje u seksualne odnose. Štoviše, pokazale su da je edukacija koja zagovara pozitivan pristup seksualnosti, njeguje ljudska prava i rodnu ravnopravnost učinkovitija u smanjuju neplaniranih trudnoća i širenju spolno prenosivih bolesti te funkcionira kao prevencija nasilja u vezama.
U Hrvatskoj je situacija s cjelovitom seksualnom edukacijom na dosta niskim razinama. Prethodni kurikulum međupredmetne teme Zdravstveni odgoj (2012.) sadržavao je 4. modul Spolno/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje, koji je unatoč nedostacima obuhvaćao veliki broj tema koje su dio cjelovite seksualne edukacije. No, uvođenjem eksperimentalnog programa Škola za život, od 2019., iz kurikuluma međupredmetne teme Zdravlje izbačene su teme spolni/rodni stereotipi, rodna ravnopravnost, seksualne i rodne manjine te promicanje pozitivnih stavova prema seksualnosti među mladima, ostavljajući fokus na biološke aspekte seksualnosti i čineći ga tako zastarjelim i neadekvatnim. Osim toga, sustavno praćenje uspješnosti provedbe na nacionalnoj razini ne postoji, a za nastavnike/ice nisu pripremljeni priručnici niti su provođene intenzivne edukacije koje bi im omogućile alate za kvalitetn(ij)u provedbu. Tim postupkom izbačena je i metoda prevencije rodno uvjetovanog nasilja iz školskih kurikuluma unatoč aktualnoj nacionalnoj Strategiji zaštite nasilja u obitelji i ratificiranoj Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koje ističu važnost ovakve vrste prevencije kroz edukaciju.
Ovakav pristup cjelovitoj seksualnoj edukaciji postaje posebno problematičan kada se u obzir uzmu rezultati nekih od istraživanja koji su pokazali kako mladi u Hrvatskoj ne raspolažu adekvatnim znanjima o seksualnosti, prevenciji spolno prenosivih bolesti i kontracepciji, seksualnim pravima, suočavaju se s nedostatnim informacijama, a sami smatraju kako bi seksualna edukacija trebala zadobiti veći prostor unutar formalnog obrazovanja (Modrić, Šoh, Štulhofer, 2011; Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 2016; Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa, 2017; Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, 2017). Zašto se onda cjelovita seksualna edukacija ne provodi u hrvatskim školama? Nažalost, kao i mnoge društvene i znanstvene tekovine suvremenog doba, tako i pitanje (a možda i posebno pitanje) seksualnosti našlo se u sukobu s tradicionalnim i konzervativnim vrijednostima u društvu. Nositelji/ice ovakvih stavova, u kontekstu seksualne edukacije, zagovaraju tzv. apstinencijski program usredotočen na odgađanje seksualnih aktivnosti do ulaska u brak, i u pravilu su vezani uz vjerske organizacije. I upravo su te struje, od početka 2000.-ih kada se pitanje seksualne edukacije počelo ozbiljnije problematizirati unutar hrvatskog obrazovnog sustava, opstruirale svaki pokušaj uvođenja iste u škole. Time je pitanje seksualne edukacije postalo jednim od sukoba između sekularnog i religijskog diskursa (Bijelić, 2008) i kao takvo se tretira i danas, što i rezultira nevoljkošću vlade i državnih institucija da sustavno implementiraju cjelovitu seksualnu edukaciju u osnovne i srednje škole u RH.
