Jedna od važnih tema u području rodno uvjetovanog nasilja, koje je fokus mentorskog programa SOS Rijeka, su mitovi o nasilju. Koji su to mitovi, a što govore činjenice, pročitajte u nastavku teksta.
Nasilje u obitelji je skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipulacijom (Ajduković, 2003). Temelji se na neravnopravnosti te mu je osnovni cilj moć i kontrola nad drugim članovima obitelji/ženom. U velikoj većini slučajeva zlostavljači su muškarci. Zlostavljanje može biti fizičko, psihološko, ekonomsko, seksualno ili u obliku uhođenja te uključuje nepoštovanje, kontroliranje, vrijeđanje i omalovažavanje. Žrtve često izjavljuju kako im najviše patnje uzrokuje emocionalno zlostavljanje, suprotno općem mišljenju da je fizičko zlostavljanje najteži oblik. No, bez obzira na vrstu zlostavljanja, korijeni tog ponašanja i način razmišljanja u srži su uvijek isti.
Problem društvenog razumijevanja nasilja u obitelji nastaje kad ljudi vjeruju u širokorasprostrenjene mitove o nasilju i smatraju ih činjenicama.
Krenimo od definiranja koncepta mita.
Mitovi nastaju kao specifičan oblik uvjerenja do kojeg dolazi kada ljudi ne raspolažu pravim činjenicama o nekoj pojavi i kojima se pojednostavljuju objašnjenja složenih socijalnih pojava.
Svrha ovog teksta je raskrinkati neke od najraširenijih mitova i ponuditii čitateljima/cama informacije temeljene na činjenicama.
Mit: Žrtva uživa u nasilju, inače bi otišla od zlostavljača
Činjenica: Nitko ne uživa kad je zlostavljan.
Napustiti zlostavljača nije lako. Neki od razloga ženinog ostanka u takvoj nezdravoj vezi su: ekonomska ovisnost (uzdržavanje djece, nemogućnost nalaženja posla), roditeljstvo (smatraju da djeca trebaju oca, kakav god bio), pritisak na ženu da sačuva brak (od strane bliskih ljudi, vjere i sl.), strah (strah za fizičku sigurnost sebe i djece), ljubav (voli ga i razmišlja o njegovim pozitivnim osobinama), krivnja (smatra kako je kriva zbog svega, jer je uzrokovala njegove probleme), sram, poniženje (ne želi da itko za to sazna), nepovjerenje u institucije (ne vjeruje da će policija, pravosuđe i zdravstvene ustanove razumjeti o čemu se radi)
Mit: Žena je kriva za nasilje svojeg partnera.
Činjenica: Svatko je odgovoran za svoje ponašanje pa tako i nasilnik. Zlostavljač sam pribjegava svojem nasilnom ponašanju. Opravdanje da ga je žena izludila svojim „zanovijetanjem“ pa ju je udario je upravo to. Opravdanje. Kad nas netko naljuti, donosimo odluku kako se ponašati pa tako primjerice možemo izabrati fizičko nasilje ili se jednostavno okrenuti i otići, smiriti se te o toj situaciji mirno razgovarati kasnije.
Mit: Nasilje u obitelji i među bračnim partnerima njihova je privatna stvar.
Činjenica: Nasilje u obitelji je ozbiljan društveni problem. Zašto društveni?
Nasilje u obitelji je osobni, obiteljski i društveni problem koji značajno narušava kvalitetu života i mentalno zdravlje svih onih koji su mu izloženi – posredno ili neposredno. Država ima pravo i obavezu poduzeti potrebne mjere da bi spriječila nasilje u obitelji odnosno smanjila i olakšala njegove posljedice.
Nasilje u obitelji regulirano je raznim zakonima od kojih je jedan Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji.
Znate li koliko državu košta nezbrinuta žrtva nasilja sa svojim potrebama iz domene zdravstvenih usluga, bolovanja, ostvarenja socijalnih prava, troškova policijskih intervencija, sudskih i drugih procesa? Smatrate li i dalje da je samo privatna stvar?
Mit: Ako žrtva napusti zlostavljača, nasilje će prestati.
Činjenica: Većina žrtava je i dalje u opasnosti kada ostavi zlostavljača te je osobito tada potrebna dovoljna podrška u društvu i državi da okončaju nasilan odnos. Najopasniji period je od 6 mjeseci do godinu dana nakon odlaska od zlostavljača te iz tog razloga sigurne kuće/ skloništa za žrtve nasilja pružaju mogućnost smještaja upravo u tom trajanju.
Mit: Zlostavljanje u obitelji događa se samo u siromašnim obiteljima.
Činjenica: Nasilje u obitelji se zbiva u svim društvenim slojevima – i među siromašnim i među bogatim.
Nasilje u obitelji temelji se na stavovima i uvjerenjima da je žena neravnopravna s muškarcem te nije povezano s obrazovanjem.
Mit: Tjelesni napad muškarca na partnericu izolirani je događaj i vjerojatnost njegovog ponavljanja je mala.
Činjenica: Tjelesno nasilje je dio složenog obrasca moći i kontrole u partnerskom odnosu.
Iskustva u radu sa zlostavljanim ženama pokazuju da nasilje vremenom eskalira te dobiva na učestalosti i brutalnosti. Nasilje protiv žena počinje najčešće malim, „bezazlenim“ napadima, uvredama, naguravanjem, zadržavanjem ili šamarom. Vremenom dolazi do pojačanja nasilja i posljedica kao što su masnice, iščašenja, lomovi kostiju, ozbiljne ozljede glave te fraktura lubanje. Vrlo često uz tjelesno nasilje ide i uništavanje materijalnih vrijednosti. Žene iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati u obećanja nasilnika. Obično su impresionirane isprikama i načinom žaljenja zbog nasilja. Međutim, iskustvo pokazuje da se radi samo o privremenom zatišju i da će se nasilje nastaviti, svaki put sve češće i brutalnije.
Mit: Muškarac koji samo prijeti tjelesnim ozljeđivanjem svojoj partnerici nije zlostavljač.
Činjenica: Prijetnje predstavljaju specifičan oblik zlostavljanja.
Poseban vid nasilja je psihičko nasilje, koje se očituje u svjesnom stvaranju atmosfere straha koja je dodatno sredstvo i dio dinamike nasilja protiv žena. Strah od daljnjeg nasilja je često najmoćniji instrument pritiska. Kad to postigne, zlostavljaču nije potrebno primjenjivati tjelesno nasilje.
Mit: Djeca trebaju svog oca iako je nasilan prema njihovoj majci. Žena bi za dobro djece trebala ostati s nasilnim partnerom.
Činjenica: Odrastanjem u takvoj obitelji djeca uče biti nasilna. Obiteljsko nasilje obično ne podrazumijeva jedan izolirani incident niti je ograničeno samo na fizičku agresiju, nego se radi o sveobuhvatnom i planskom korištenju prijetnji, zastrašivanja, manipulacija. Zlostavljani roditelj smatra da svoju djecu uspijeva zaštititi od nasilja, no izjave djece dokazuju suprotno. Takva djeca su pod značajnim rizikom za razvoj emocionalnih, ponašajnih, kognitivnih tjelesnih teškoća. Osim što su ta djeca traumatizirana samim nasiljem u obitelji, dodatna traumatizacija proizlazi iz činjenice da ih se prisiljava da o tome šute kako zlostavljač ne bi bio kažnjen. Većina se djece s vremenom privikne na novu situaciju i izmijenjen način života koje razvod donosi, no konstantan roditeljski sukob koji može trajati godinama prije i poslije razvoda, izrazit je stres za djecu bilo koje dobi jer šteti razvojnim potrebama djeteta. Također, djeca uče po modelu, odnosno, vjerojatnost je da će i sama početi koristiti nasilna ponašanja jer su tome bila izložena.
