U ponedjeljak, 6. veljače, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu predstavljeni su rezultati dvaju istraživanja provedenih u sklopu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”. Radi se o istraživanjima među LGBTI zaposlenicima i poslodavcima kojima je po prvi put u Republici Hrvatskoj istraživano područje antidiskriminacijskih politika i praksi na radnom mjestu vezano za LGBTI osobe.
Rezultate istraživanja predstavila je voditeljica istraživačkog tima doc. dr. sc. Jasminka Juretić; a u diskusiji nakon predstavljanja rezultata istraživanja sudjelovale su dipl. iur. Bojana Ivanišević, savjetnica za pravna pitanja na projektu te MA Marina Škrabalo iz udruge GONG i Zaklade Solidarna.
Na samom početku predstavljanja rezultata Jasminka Juretić naglasila je kako poslovni svijet karakterizira heteronormativnost, odnosno pretpostavka da su svi zaposlenici/e heteroseksualne spolne orijentacije. Ova pretpostavka vodi do toga da se LGBTI osobe suočavaju sa specifičnim oblicima nevidljivosti na radnom mjestu – ponajprije u kontekstu skrivanja svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posljedice koje coming out na radnom mjestu nose za mnoge su LGBTI osobe nemogućnost dobivanja posla ili otkaz, neovisno o individualnoj motivaciji i sposobnostima za rad. Po ovome Hrvatska nije izuzetak: slična se istraživanja stalno provode diljem svijeta i pokazuju organizacijski heteroseksizam i homofobiju kao jasne fenomene koji narušavaju radnu okolinu.
Poslodavci u većini slučajeva nemaju posebne prakse kreiranja tolerantnog radnog okruženja
Ciljevi istraživanja među poslodavcima bili su utvrditi pravnu regulativu kojom se uređuju pitanja zaštite prava i zabrane diskriminacije te uznemiravanja i zlostavljanja LGBTI osoba u radnom okruženju. Potom, cilj je bio skupiti iskustva poslodavaca s prijavama diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja LGBTI osoba na radnom mjestu i njihove pozitivne prakse sprječavanja istih.
U istraživanju su sudjelovala 403 poslodavca: od toga 58,1% iz javnog sektora, 16,1% iz privatnog te 25% iz civilnog sektora. U okviru pitanja koja su se ticala službenih dokumenata organizacija (pravilnika, akata) kojima se propisuje postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnica te mjere zaštite od diskriminacije, 53.9% poslodavaca navelo je da ima Kolektivni ugovor, pri čemu samo 40.8% u njemu definira pitanje zaštite prava i zabrane diskriminacije LGBT osoba.
4,5% ispitanih navelo je da ima poseban dokument kojim regulira prava i zaštitu LGBTI osoba te da se isti najčešće objavljuju na oglasnoj ploči i na internetskim i intranetskim stranicama. 33,7% poslodavaca pak smatra da nemaju potrebu za izradu posebnih dokumenata.
68,2% poslodavaca s druge strane ima jasno definiran postupak zaprimanja prijave kršenja prava i/ili diskriminacije za LGBTI osobe, a njih 73,9% zaposlenu osobu ili tijelo u organizacijskoj strukturi zaduženoj za prijave. Doduše, svega 5% poslodavaca navodi da je tijekom svog djelovanja zaprimilo prijavu za diskriminaciju, uznemiravanje i zlostavljanje na osnovi spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Na pitanje o tome kako poslodavci iskazuju otvorenost prema LGBTI osobama (u vidu edukacija o LGBTI temama, korištenja inkluzivnog jezika i slično) čak 80.4% poslodavaca navelo je kako nema takvih mjera, politika ili postupaka. S druge strane, ohrabruje podatak da 60% poslodavaca izražava spremnost za sudjelovanje u treninzima i edukacijama za promicanje raznolikosti i uključivosti LGBT osoba na radnom mjestu.
Većina poslodavaca smatra da je za uvođenje ovih programa potrebna inicijativa zaposlenika, odnosno ‘odozdo’, a potom i obvezujući zakoni i politike. Dakle, poslodavci smatraju da im se takve edukacije i programi trebaju ponuditi no postavlja se pitanje koliko su sami zaposlenici spremni aktivistički se uključiti u zagovaranje za pokretanje takvih programa u organizacijama u kojima rade. Čini se da se same organizacije neće baviti takvim pitanjima dok god neko zakonodavno tijelo to ne propiše. To ide u prilog hipotezi o cirkularnosti prebacivanja odgovornosti između poslodavaca, zaposlenika i zakonodavca te ukazuje na potrebu za djelovanjem na svim razinama.
Ključne preporuke poslodavcima se odnose na bolje informiranje zaposlenika/ca o pravilnicima i aktima kojima se štite njihova prava, te pojačanom angažmanu u kreiranju inkluzivnog i podržavajućeg radnog okruženja za sve zaposlenike/ce kroz aktivnosti koje promiču raznolikost i uključivost. Organizacije civilnoga društva mogu tome pridonijeti kroz informiranje i poticanje na informiranje LGBTI zaposlenika/ca o njihovim pravima kako bi osobe bile svjesnije zakonske podrške koja već postoji te također kroz osmišljavanje i provedbu edukacijskih programa za organizacije.
Stvaranje ugodnog radnog okruženja najbolja je praksa koju poslodavci mogu napraviti za sve radnike i radnice jer to u pozitivno utječe na efikasnost zaposlenika/ca te, u konačnici, osigurava i bolje poslovanje.
LGBTI radnici/e učestalo se suočavaju s diskriminacijom, uznemiravanjem i zlostavljanjem u radnoj okolini
Cilj je istraživanja među LGBTI osobama bio ispitati jesu li upoznati s pravnom regulativnom kojom poslodavac zabranjuje diskriminaciju i štiti njihova prava; provjeriti otvaraju li se na radnom mjestu u pogledu vlastite seksualne orijentacije i rodnog identiteta te utvrditi generalna iskustva koja doživljavaju na radnom mjestu. Sudjelovalo je ukupno 389 osoba – najviše iz Grada Zagreba, Primorsko goranske, Zagrebačke, Splitsko-dalmatinske i Istarske županije. Muški i ženski rod najviše su zastupljeni, uz ponešto rodno varijantnih i rodno neidentificiranih i trans osoba. U najvećoj mjeri ispitane su osobe istospolne spolne orijentacije.
23% osoba koje su pristupile istraživanju upoznato je s pravilnicima i aktima koje vrijede na njihovom radnom mjestu. 36,7% osoba je out na radnom mjestu, a u autanju prednjače zaposleni/e u civilnom sektoru.
Istraživanje je pokazalo postojanje učestalih oblika diskriminacije, uznemiravanja i zlostavljanja LGBT osoba u radnom okruženju te je 75.1% ispitanih LGBT osoba doživjelo neki od oblika diskriminacije, uznemiravanja i/ili zlostavljanja. Homofobni komentari ili šale doživjelo je 60,97%, ogovaranje i širenje glasina 51,99%, ismijavanje i ruganje 37,25% ispitanih. Jako visoko kotiraju i ignoriranje, verbalno vrijeđanje i neželjeni seksualni prijedlozi. Zabrinjavajuć je i podatak da je nekolicina ispitanih potvrdila silovanje jednom ili više puta.
Ono što posebno zabrinjava je to da je samo 29 ispitanih osoba (11%) od ukupno 75.1% koji/e su doživjeli diskriminaciju, uznemiravanje i/ili zlostavljanje to prijavilo poslodavcu; a kao glavni razlog navode nepovjerenje. 22.9% osoba primijetilo je diskriminaciju i uznemiravanje drugih LGBTI osoba u radnom okruženju, od čega njih 81,3% nije prijavilo takve slučajeve.
Zaključak je istraživanja među radnicima/cama da je potrebna bolja informiranost o postojećoj regulativi, aktivnije uključivanje u promicanje vlastitih prava, te ohrabrenje u proaktivnom sudjelovanju u promjenama.
U svrhu ostvarenja LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu potreban savez poslodavaca, zakonodavnih tijela i zaposlenika/ica
Bojana Ivanišević dala je pregled pravilnika i akata za zaštitu prava i zabranu diskriminacije temeljem seksualne orijentacije i rodnog identiteta i /ili izražavanja: Zakona o suzbijanju diskriminacije, Zakona o radu i Zakona o ravnopravnosti spolova. Prema Zakonu o radu poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika/ica dužan je donijeti i objaviti Pravilnik o radu kojim se propisuju postupci i mjere za zaštitu dostojanstva radnika/ca, uključujući mjere zaštite od diskriminacije.
Postojanje takvih politika pozitivno utječe na smanjenje diskriminacije LGBTI osoba i potiče na proces coming outa na radnom mjestu. Čak 94,9% ispitanih zaposlenika/ica u potpunosti se ili uglavnom slaže s tvrdnjom da poslodavci u svojim pravnim dokumentima moraju imati jasno definiranu zabranu diskriminacije LGBTI osoba. Ivanišević je u svom zaključku apelirala stoga na praktičnu primjenu postojećih zakona.
Marina Škrabalo istaknula je problematičnost toga da niti jedna državna institucija nije zatražila ili provela ovakvo istraživanje do sada; dodajući kako javni sektor treba predvoditi u sustavima antidiskriminacije u radnoj okolini. Drugim riječima, čak i u državnoj upravi osjećaj sigurnosti na radnom mjestu izostaje. Pozitivnim je pak istaknula činjenicu da se odazvalo preko 400 poslodavaca, što sugerira da postoje poslodavci koji se brinu da odgovore na ova pitanja ili čak sebe pozicioniraju prema javnosti kao oni koji to žele.
Zaključak je panela da je u svrhu ostvarenja LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu potreban savez poslodavaca, zakonodavnih tijela i zaposlenika/ica. Djelovanje u zaštiti prava i zabrani diskriminacije treba ići na sve tri spomenute razine: države koja treba osigurati pravovremenu i efikasniju provedbu zakona, poslodavaca koji trebaju donijeti specifične pravne dokumente i interne pravilnike, ali iznad svega se trebaju usmjeriti na razvoj inkluzivnog radnog okruženja, te LGBTI zaposlenika koji informiranjem o vlastitim pravima i zahtijevanjem istih mogu ubrzati cijeli proces.
Projekt “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu” do svibnja 2017. usmjerit će se na promociju Indikatora ravnopravnosti na random mjestu, uspostavljanje savezništava s poslovnim sektorom u Republici Hrvatskoj s ciljem motiviranja istih na implementiranje pozitivnih politika i praksi zaštite LGBTI radnika/ca na radnom mjestu. U pripremi i je i medijska i zagovaračka kampanja, a projekt će završiti konferencijom za sve zainteresirane poslodavce koji se žele informirati o mogućnostima ostvarenja pozitivne radne okoline.
O projektu “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”
Projekt „LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu“ provode Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“, BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju te Udruga Zora u suradnji s udrugama Trans Aid i Zagreb Pride.
Cilj projekta jest ojačati kapacitete udruga za ljudska i radnička prava po pitanju diskriminacije LGBTI osoba na osnovi rodnog identiteta, rodnog izričaja i spolne orijentacije na radnom mjestu te kroz izgradnju međusektorske mreže i implementaciju zagovaračkih modela pridonijeti suzbijanju diskriminacije LGBTI osoba na radnom mjestu i pri zapošljavanju.
Projekt „LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu“ financira Europska unija – Komponenta I IPA 2012 pretpristupnog programa – Pomoć u tranziciji i izgradnja institucija, područje: Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za osiguravanje djelotvorne provedbe standarda EU u ostvarenju ljudskih prava i sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Detaljni rezultati istraživanja dostupni su u online brošuri koju možete preuzeti ovdje.
Za više informacija o projektu posjetite: www.ravnopravnost.lgbt
